I ovog 17. septembra biće služen parastos za nevine srpske žrtve ubijene na taj dan 1992. godine u selu Serdari, u opštini Kotor Varoš. Krivični postupak i optužnice za ovaj užasan zločin su dugo godina tavorile u fiokama pravosudnih organa Bosne i Hercegovine, ali i Austrije, gde se jedan deo osumnjičenih sakrivao. Tuga, bol i neverica. Tako će i ove godine biti obeležena godišnjica masakra nad Srbima u ovom malom mestu. Niko ni od lokalnih bošnjačkih političara ili verskih predstavnika neće ni ovaj put doći u Serdare da se izvini za monstruozne zločine počinjene u ime njihovog naroda. Neće se udostojiti da odaju počast nevino stradaloj deci i civilima, da upute reč utehe porodicama žrtava i izraze iskreno pokajanje.
Zauzeti su jer trenutno pružaju podršku Bošnjacima procesuiranim za ratne zločine.
Serdari, malo srpsko selo od 10-ak kuća i 30 duša, nalazilo se u okruženju muslimanskih sela. Situacija u Serdarima sve do marta 1992. mogla se nazvati tolerantnom, a onda je nakon dramatičnih događaja u čitavoj BiH počela da raste tenzija i stvara velika napetost između Srba i muslimana.
U Serdarima tog 17. septembra zverski je ubijeno 18 srpskih civila, među kojima osmoro žena i dvoje dece. Ljubica Tepić ubijena je sa dvoje dve ćerke: Slobodankom (12) i Snježanom (4). Bio je to pokolj sličan onim iz Drugog svetskog rata! Ni najstrašniji horor filmovi ne mogu se meriti sa užasima i strahotama koje su tog dana doživeli i proživeli meštani Serdara. Naoružani dugim cevima, ali i hladnim oružjem - sekirama i noževima, muslimanski vojnici su uzvikivali "Allahu ekber" i "Tekbir", izgovarajući istovremeno uz ove verske pokliče i razne pogrde i uvrede na račun Srba, komšija sa kojima su živeli i odrastali.
Simo Tepić kobnog dana ostao je kobnog dana bez supruge i dve ćerke zbog čega je dobio epitet najtužnijeg čoveka u Kotor Varoši.
Ljubica Tepić čvrsto je grlila svoje dve kćeri - četvorogodišnju Snježanu i dvanaestogodišnju Slobodanku. Otac Simo igrom slučaja nije bio kući, baš kao ni njihova treća ćerka Dragana te su zato i ostali živi. Ljubica nije bila te sreće. Meštani Serdara bili su nenaoružani, nisu imali ni prut da se odbrane a kamoli da pruže neki ozbiljniji otpor, svedočiće godinama kasnije preživeli meštani. Jedino oružje bile su im vera i nada da će ih komšije Muslimani poštedeti. Čvrsto su verovali da u tim ljudima sa kojima su odrasli, sa kojima su išli u školu, kojima su toliko puta pomogli i sa kojima su svih tih godina dobro i lepo živeli, proraditi zrno ljudskosti. Nadali su se da će se i oni setiti tih lepih dana iz prošlosti i da će ih ostaviti na miru. Međutim, nije bilo tako. Te komšije koje su toliko puta odsedale u istim tim srpskim kućama u Serdarima, gde su bili uvek lepo primljeni, ugošćeni i usluženi ovaj put su došli sa drugim namerama. Naoružani dugim cevima i prepuni neke bolesne mržnje. Zaslepljeni ideologijom balkanskog kasapina Alije Izetbegovića i propagandom iz Sarajeva, preko noći su se pretvorili u zveri. Verovali su da ubijanjem žena i dece mogu postići svoj ideal - etnički čistu muslimansku državu bez Srba. Ta luda propaganda okrenula ih je protiv dojučerašnjih prijatelja, komšija, kumova na koje su gledali samo kao na pretnju koju što pre treba ukloniti. Pobili su sve što su zatekli. Selo je pretvoreno u pepeo i prah.
Uveče, 16. septembra 1992. godine u imućnoj kući Branka i Bosiljke Serdar se okupilo puno ljudi, odnosno njihovih rođaka. Atmosfera u kući nije bila previše vesela, već nekako puna zebnje, kao da su predosjećali krvavo jutro narednog dana. U kući Brankovog brata Drage Serdara bila je vesela atmosfera, jer su isčekivali naredih dana svadbu Slavenka Serdara, Draginog sina.
Oko 5:30 sati tog 17. septembra 1992. Serdarima počinju da odjekuju rafali iz automatskih pušaka. Jedna manja jedinica sa 20 pripadnika zločinačke muslimanske Teritorijalne odbrane upada u selo i počinje da ubija sve što hoda. Upali su u kuće meštana te počeli sa ubijanjem paljenjem kuća i pomoćnih objekata. Ono što nisu uspeli da ubiju to su zarobili i poveli sa sobom.
Ljudi su klani i masakrirani, pucano je u njih iz neposredne blizine a mnogi su i živi - ranjeni zapaljeni u svojim kućama što samo govori o brutalnosti muslimanskih vojnika. Osim srpskih civila, muslimanski vojnici ubijali su čak i životinje, stoku tako što su ih žive spaljivali u štalama. Na jauke nevinih životinja, odgovarali su gromoglasnim smehom i pesmom, svedočili su preživeli Srbi. Tako je bilo i sa ljudima. Na molbe i preklinjanja srpskih žena da ih poštede, zlotvori su odgovarali podsmehom da bi ih potom sve postreljali i masakrirali.
Ljubica i njene ćerke pobijene su na svom kućnom pragu na najstrašniji način. Rezultati obdukcije bili su porazni. Kakav mozak može nauditi detetu od četiri godine? Ili devojčici od 12 godina? Kakav se to um može iživljavati nad nemoćnim civilima i naneti im takve povrede. Strašno je i čitati izjave patologa, a kako li je tek bilo onima koji su sve to na svojoj koži iskusili? Ovaj masakr je zgrozio i šokirao sve. Čitava Banjaluka je tada bila zavijena u crno! Malena Snježana ni prva slova još pisati nije znala, još ni u prvi razdred nije krenula a već je bila osuđena na smrt! Njen život su mučki i kukavički prekinule prve komšije Muslimani. Samo zato što je bila Srpkinja i ispovedala veru drugačiju od njihove.
Na mermernom spomeniku imena Ljubice, Slobodanke i Snježane. Iznad Snježaninog imena nema fotografije. Nije porodica u tom ratnom vihoru uspela sačuvati nijednu sliku ove nedužne devojčice. Jedina slika jeste ona iz mrtvačnice, napravljena neposredno nakon pokolja. Objavljena je u publikacijama Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
Vest da je ostao bez supruge i dve ćerke, Simi Tepiću je zauvek promenila život. Svoju tugu za najmilijima nosi u sebi. Ne ide po televizijama i ne stiče bogatstvo na ličnoj tragediji kako to rade neki drugi iz nekih drugih naroda. Svoju izjavu o zločinu je dao i Tužilaštvu BIH. Kako je ispričao, supruga Ljubica je kobnog dana bila sa decom kod brata u selu Serdari i ostala tamo da spava. Tepić se igrom slučaja kobnog dana nije zatekao u selu te je uspeo da preživi masakr.
- Tog jutra izgubio sam suprugu i dvije djevojčice. Jedna je imala 12, a druga četiri godine. U Serdare to jutro nisam ni otišao. Nisam ni išao nikada da ih identifikujem. Jednostavno nisam mogao. Nisam imao dovoljno hrabrosti, dodavši da samo želi da počinioci masakra u Serdarima budu privedeni pravdi i kažnjeni.
TRUDNICA RADMILA SERDAR TEŠKO RANJENA U NAPADU NA SELO
Radmila Serdar, svedočila je 1993. godine, pred pravosudnim organima Republike Srpske. Ona je prilikom napada na Serdare teško ranjena a bila je u 6. mesecu trudnoće. Ona je ovu izjavu dala u bolnici: Ja sam se tog dana nalazila kod svoje kuće u Serdarima zajedno sa mužem Jelenkom. U kući su se, pored nas, na spavanju nalazili svekrva Bosiljka, zaova Radmila, ujna Milena Bencuz i njene kćerke, Slavojka Bencuz, tetka Ljubica Tepić i njeno dvoje djece Snježana i Slobodanka. Ujutro, oko šest sati, probudio me pucanj, kao i sve ostale. Kasnije sam čula da je od tog pucnja poginuo Slavko Bencuz.
- Svi koji smo bili u kući, osim mog muža koji je otišao u potkrovlje sa puškom, sakrili smo se ispod stepenica… Osjetila sam da se puca po kući, staklo je počelo da puca. Osjetila sam da sam ranjena u predjelu stomaka, ali sam mislila da su to komadi stakla, a ne geleri. Čula sam dozivanje muslimana ali im nisam odmah raspoznala glasove. Muslimani su pucali po kući, po prozorima a onda su bacali bombe kroz prozor kod stepeništa tako da su one išle na nas. Ja sam od bombe zadobila povrede, ali se nisam javljala. Vrata na kući bila su zaključana. Čula sam korake ispred vrata. Pucali su u vrata. Ušli su unutra. Ja sam zatvorila oči. Osuli su rafal metaka po nama. Meci su me pogodili u desnu ruku i u prsa. Nisam oči otvarala. Tada su počeli da razgovaraju među sobom. Psovali su majku četničku… po glasu sam prepoznala da su u mojoj kući bili: Besim Ćehić, Mirsad Smajić, Nijaz Smajić i Fikret Plančić. Svi iz sela Hanifići, moje komšije. Sa Nijazom Smajićem čak išla sam u školu."
Radmila je, ranjena, nekako uspela da se izvuče kada su krvnici otišli. Pobegla je u selo Sakani. Nije znala da li je iko još preživio ovaj stravičan masakr. Taj dan, osim Radmile, preživela je i njena ujna, Milena Bencuz, ali se nije javljala. Plašila se da su krvnici još tu negdje, u blizini.
NEVENKA SERDAR: KOMŠIJE SU NAPADALE I UBIJALE, BILI SU PONOSNI NA ZLOČINE
Nevenka Serdar, ispričala je pre nekoliko godina svoja tužna i mučna sećanja na serdarski pokolj: – Toga jutra oko pola šest, okružili su nas sa svih strana, iz šume okolo. Bilo nas je ovde četiri žene, bio mi je muž i djeca i jetrva. Bili smo u strahu, a čuli smo kako pričaju: ‘Imamo još ovu kuću… jesmo dobar posao napravili’… A sve su nam to napravili naše bivše komšije. Prije toga deset dana, ubili su mi sina jedinca, gore tu na putu na raskršću. Bila sam u crnini, ožalošćena, non-stop sam jaukala deset dana. A i to jutro imale smo strah i bježale smo. Moja starija kći i jetrve utekle su prema vratima. Ja nisam mogla bježati, sa mnom je ostala mlađa kći od 6 godina. Ostale smo sjedeći, preko nas se pucalo. I ovuda su su ponovo vikali da su dobar posao napravili. Odoše gore u šumu, vrište od sreće, to sam čula. I ja se ovdje vratim, kada se ono malo utišalo. Vidila sam sve ove mrtve, vidjela sam pokojnu Danku pred kućom, mrtva sjedi. Vidjela sam tamo u Brankovoj kući sve mrtvo, isto u Draginoj kući…”.
Nisu Serdari izuzetak! Ubijanje Srba u Kotor Varošu je te 1992. godine bilo pravilo! Već u proleće 1992. godine, započeli su masovni zločini nad srpskim stanovništvom u ovom kraju. Već u maju 1992. započinje masovno proterivanje lokalnog srpskog stanovništva iz mešovitih sela, ljudi su prebijani i zastrašivani. Mnogi i likvidirani na kućnom pragu. Takav je slučaj i sa selom Večići gde se formira zloglasni logor za Srbe. Zabeleženo je čak osam lokacija u ovom mestu gde su zatvarani, mučeni i zlostavljani zarobljeni Srbi. U logor su dovođeni civili, žene, deca i stari a zabeležena su i silovanja. Logoraši su danonoćno prebijani i mučeni na najraznovrsnije načine. Osim Srba, na području Kotor Varoša muslimanske formacije su mučile i likvidirale i veliki broj hrvatskih i muslimanskih civila koji nisu želeli da obuku uniformu Alijine vojske i ubijaju dojučerašnje komšije Srbe! Mnogi su se borili rame uz rame sa Srbima braneći svoj kućni prag, ali i čast, suživot, multikulturanost...
Više od tri stotine ljudi ubijeno je tokom muslimanske agresije na opštinu Kotor Varoš. Živi su spaljivani, masakrirani, streljani, mučeni do smrti...posmrtni ostaci nekih još uvek nisu ni pronađeni.
Коментари
Постави коментар