"REKLI SU NAM: ODLAZITE, ZVORNIK VIŠE NIJE VAŠ GRAD" - POTRESNA SEĆANJA SRBA NA DANE PROGONA

 


Sa neizmernim bolom i neprolaznom tugom Srbi iz Zvornika pamte i sećaju se 5. aprila 1992. kada su muslimanski ekstremisti započeli rat u ovom gradu. Tog dana pala je prva žrtva a bio je to Miko Stanojević, Srbin pravoslavac. Zločinci su  bili lokalni Muslimani. Samo par dana ranije, nakon neuspešnog pokušaja da počine masakr nad Srbima u Bijeljini i zauzmu ovaj grad, bosanski Muslimani - sledbenici Alije Izetbegovića, usmerili su svoju pažnju na Zvornik. Sa istim namerama krenuli su u "džihad" i etničko čišćenje Srba. Baš kao što je u Bijeljini prva žrtva bila srpska a reč je o Risti Stevanoviću kojeg su 1. aprila 1992. ubile Zelene Beretke, i u Zvorniku je prva žrtva bio Srbin. Reč je o Mihajlu Stanojeviću, zastavniku i časnom, čestitom čoveku, koji je ubijen dok je pokušavao da pregovara i pomiri zaraćene strane. Pucanj u Mihajla bio je pucanj u mir.

 Takav primjer desio se u aprilu 1992. godine kada je ubijen jedan zastavnik JNA, a zarobljeno je i više pripadnika JNA koji su se nalazili na odsluženju vojnog roka u kasarni „Husinska buna“.

Nedaleko od muslimanskog sela Goduš u opštini Zvornik 5. aprila 1992. godine pripadnici JNA su se mirno kretali iz Zvornika prema Tuzli kada su naišli na zasedu na jednom mostiću u Godušu. Tada su zaustavili vozila, a na prvo vozilo u koloni, u kojem su se nalazili vozač Boro Mićić i zastavnik Mihajlo Stanojević, jedan muslimanski ekstremista - pripadnik tzv. TO BiH je otvorio vatru, nakon čega se uputio prema drugom vozilu JNA u kome se nalazilo 15 vojnika sa vodnikom Jovanom Kojićem i njih su pripadnici tzv. TO BiH isterali iz vozila i razoružali. Nakon toga je zastavnik Mihajlo Stanojević izašao iz svog vozila i pokušao da pregovara sa pripadnicima tzv. TO BiH. Na njihove uvrede i govore mržnje odgovarao je mirno i pomirljivo pokušavajući razumno da ih podstakne na dogovor a kada se nakon pregovora uputio nazad ka vozilu biva ubijen. Muslimani su nedužnog čoveka usmrtili na bestijalan način.  Muslimani su zarobili pomenute vojnike JNA i tom prilikom jednog vojnika ranili u nogu, a vodnika Kojića takođe ubili. Vozača Boru Mićića muslimani su vezali za stub od struje i fizički ga maltretirali dok se Mićić nije onesvestio.



Samo tri dana kasnije pala je i prva žrtva u samom gradu Zvorniku a reč je o Radetu Radoviću zvanom Luka koji je ubijen od muslimanskih ekstremista dok je prevozio ranjene civila. Lekarka koja je bila sa njim ranjena je baš kao i još jedan pacijent.

Jelica, građanka Zvornika, smatra da je tada krenulo svo zlo u njenom gradu: "I ptice na grani znaju da su za rat krivi Muslimani, da su oni počeli rat ovdje. I to sela Goduš i Jusići, gdje su 1941. klali i ubijali srpsku nejač muslimani fašisti. Ne mogu zaboraviti nikad 5. april 1992. i vijest kad sam čula da su ubili zastavnika Stanojevića i ranili, zarobili još ljudi. Muslimanima nije dlaka falila, mi smo naše komšije čuvali i pazili a kako su nam oni tog aprila 1992. vratili? Tužno i sramno! "

Predsednik Gradske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Zvornik Milivoje Marković rekao je prošle godine da se tada desio pokušaj muslimanskih ekstremista da okupiraju grad.

- Muslimanski ekstremisti, koji su se naoružavali iz raznih izvora i tadašnjeg sekretarijata unutrašnjih poslova i teritorijalne odbrane, širili su početkom aprila 1992. godine ideologiju da će oni da drže grad Zvornik pod kontrolom - rekao je Marković.

On je istakao da su se Srbi tih dana, ali nešto sa zakašnjenjem, organizovali i da su one koji su imali osvajačku i veoma pogrešnu ideologiju sprečili u tome. 


O zločinima muslimanskih ekstremista najbolje govore fotografije u gradskoj spomen sobi. Nasmejani likovi novorođenčadi, žena, dece, starica, civila, zarobljenika, branilaca jasno svedoče da napadači nisu štedeli baš nikoga u svojim krvavim napadima. Civilima su odsecane glave, spaljivani su na ražnju, vezivani lancima i žicom pa streljani, živi su spaljivani...neki od najokrutnijih zločina u poslednjem ratu desili su se upravo u Zvorniku. Najmlađa žrtva agresije bio je Aleksandar Đorđić, dečak od godinu ipo dana a najstariji je bio Mihajlo Pantić, star 93 godine. Među žrtvama je bilo 21-o dete, dok je 120 mališana ranjeno. Na spisku nestalih tokom i nakon rata bilo je više od tri stotine ljudi koji su vremenom nalaženi u masovnim i pojedinačnim grobnicama i to uglavnom sa nepotpunim skeletima a danas se traga za još 32-oje ljudi. Ranjeno je i zlostavljano preko dve hiljade Srba, mnoge žene i devojke su silovane. Torture su prošle i mnoge trudnice pa je tako A.O. /36/ monstruozno mučena i višestruko silovana zbog čega je izgubila bebu, dok je trudnici Novičić J. /21/ muslimanski vojnik ispalio nekoliko metaka u stomak usmrtivši njeno nerođeno dete a tada je pred njenim očima ubijen i njen suprug Duško.

April 1992. teško je izbrisati iz sećanja. Pamte Zvorničani dane kada su bili prinuđeni da beže sa kućnog praga i mole se da se takvo zlo više nikome i nikada ne ponovi. Muslimanske snage su proterale celokupno stanovništvo iz Nezuka. Među prognanima je bio i vremešni Vojislav Zarić, penzioner, čiju suprugu Ljepojku su ekstremisti mučili, zlostavljali pa masakrirali a kuću im opljačkali i zapalili...i starog Voju su tukli i maltretirali ali je uspeo da se spasi i prebegne u Zvornik. Međutim, i tamo je ranjen u januaru 1993. prilikom muslimanskog granatiranja civilnih objekata. Sela Gornja i Donja Kamenica potpuno su očišćeni od Srba. Opustošeni zaseoci i popaljene kuće zabeležile su i brone domaće i strane televizije. 

Iz Drinjače su proterani svi Srbi, među njima i porodica Stojanović. Ilija i Desanka pokupili su malo svojih stvari sa svoje male dece napustili dom u kojem su godinama živeli. Sin Slobodan, dvanaestogodišnjak, setio se da je zaboravio psa i vratio se nazad u selo. Tamo su ga zarobili muslimanski vojnici koji su ga nedeljama mučili i zlostavljali. Nađen je masakriran u masovnoj grobnici sa brojnim povredama po telu kao i sa urezanim krstom na stomaku. Dečaka je ubila Elfeta Veseli, koja je za zločin osuđena na 13 godina robije. Stravični zločini su počinjeni nad srpskim stanovništvom u selu Odžačina. Pritisci i prvi napadi na Srbe započeli su još tokom 1991. i početkom 1992. Muslimani su činili sve kako bi primorali svoje komšije srpske nacionalnosti da se isele: 

"Mi Srbi smo strahovali da će komšije muslimani i sada postupiti kao u vrijeme Drugog svjetskog rata. Mi smo primetili da su počeli da se naoružavaju, stalno se čula pucnjava iz njihovih sela - iz automata, pa i iz mitraljeza. To je za nas Srbe bilo ozbiljno upozorenje da nam komšije pripremaju neko zlo. Sejfo Islamović i njegovi sinovi su već u martu 1992. zapalili slame u Miloševićima, da bi izazvali sukobe između Srba i muslimana." - svedočenje je meštanina Odžačine, objavljeno u "Crnoj knjizi" Miroslava Toholja.

"Pjevali su uvredljive pjesme, provocirali su nas...već početkom 1992. posle Nove godine, u susednim muslimanskim selima počelo se sa pucnjavom noću. Pucali su i automatskim oružjem, čak i prema našem selu. To je značilo da smo stalno morali da budemo na oprezu jer smo se bojali za djecu. " - ispričala je Stana T., meštanka Odžačine. Iz Odžačine su proterani svi Srbi, selo je do temelja spaljeno a preko dvadeset civila, žena i staraca je masakrirano prilikom napada muslimanske vojske. Rastošnica, mesto koje je pre rata brojalo 2 335 stanovnika, napadnuto je 1992. i spaljeno. Celokupno stanovništvo je prognano a sve kuće su popaljene. Ubijeno je 39 civila koji nisu stigli ili nisu želeli da napuste svoje domove. Prema popisu iz 2013. u Rastošnici je živelo 192-oje Srba, što dovoljno svedoči o etničkom čišćenju i dimenziji zločina koji je ovde počinjen. 

U srpskom selu Rožanj, od predratnih 384-oro Srba, ostalo je svega šestoro. Nema kuće koja nije zapaljena ili porušena. Veliki broj civila je pobijeno a celokupno stanovništvo je raseljeno. U Vitnici, Zaseoku, Sapni, Godušu srpskog stanovništva danas više i nema.  

Novinari brojnih televizija i medija iz Srbije su 1992. intervjuisali more srpskih izbeglica koji su prebegli iz Zvornika.  

"Protjerana sam sa dvoje djece iz rodne kuće u kojoj su svi naši živjeli. Muslimani, naše dojučerašnje komšije žele da očiste Zvornik od Srba, da bude samo njihov grad i sve da nas protjeraju. Pobjegli smo preko Drine, sa ovo malo stvari..sve dragocenosti, slike, odeća..ma sve nam je ostalo tamo. Zašto nam to rade, ne mogu vjerovati?" - ispričala je te 1992. za novinare meštanka Zvornika koja je izbegla u Srbiju.

"Prebjegla sam sa suprugom i ćerkom iz rodnog Zvornika, gdje smo živjeli i gdje smo muž i ja radili. Pogledajte šta rade, zvijerski su ubili vozača Luku, to im je kažu, poruka za sve nas Srbe. Protjerani smo, sad smo izbjeglice..Hoćemo li se ikada vratiti u naš grad" - reči su uplakane Zvorničanke koja je 1992. prognana sa kućnog praga.

"Meni je osamdeset godina i da mi je neko rekao da ću biti prognan, ne bih mu vjerovao. Eno već su krenuli da ubijaju i pale srpske kuće po okolnim selima, oni su se za ovaj rat mnogo prije spremali" - rekao je starina iz okoline Zvornika tog aprila 1992. za medije. 

Čitavo proleće i leto bili su obeleženi masakrima nad srpskim stanovništvom, masovnim silovanjima, likvidacijama, progonima....jedno za drugim, u plamenu su nestajala srpska sela, a zločini su najčešće činjeni na velike pravoslavne praznike.

Tog avgusta 1992. na red je stigla i Rastošnica. Iako su zaseoci ovog velikog mesta napadani još u aprilu, kada su pale i prve žrtve, masovni napad dogodio se 12.08.1992. kada je započelo granatiranje  i ubijanje civila. U tim napadima ubijeno je 39 civila, mahom žene i starija, nemoćna lica.

Kada je izvršen napad muslimanskih snaga Rado Đokić je napustio selo i prebegao sa porodicom u Priboj, dok je njegova sestra Dušanka Đokić (55) ostala u selu i tog dana se nalazila na njivi gde je obavljala poljoprivredne poslove. Rado navodi da je napad bio iznenadan tako da Dušanku nisu mogli pronaći i povesti sa sobom pre nego što su napustili selo. Muslimanska vojska je tom prilikom pljačkala kuće koje su nakon toga spaljene. Rado sestrino telo nikada nije pronašao. 

Svedok i komšija, Vojo Sandić naveo je da su dana 02.09.1992. kada je bio sveobuhvatni napad na Rastošnicu, Muslimani iz sela Teočaka, Snežnice, Goduše i Vitinice probili liniju odbrane srpske vojske, a zatim upali u selo i počeli paliti kuće i pomoćne objekte, zarobljavati civile i ubijati pripadnike srpske vojske. U tom napadu u selu Zavid u svojoj kući je ostala i Vojina tašta Jović Dušanka, rođena 1918. godine, koja je bila nepokretna i šlogirana i za njenu sudbinu se od tada ništa ne zna. U Donjem Zavidu su ostali Đokić Dušanka, Đokić Branjo i Stanojević Svetozar čija tela nikada nisu pronađena i za njima se još uvek traga. Prema nekim informacijama, svi su odvedeni u muslimanske logore gde su zlostavljani pa pogubljeni.

Ovde se tragedija Rade Đokića ne završava budući da su mu muslimani ubili i sina i ćerku. Sina Mitra, mladića od 35 godina, ubili su muslimanski ekstremisti 14.01.1994 hicem iz snajpera i to dok je trajalo primirje. Bio je oženjen i za sobom je ostavio četvoro dece. Ćerka Tatjana Lujić, takođe je poginula kao civil, na liniji razgraničenja u napadu muslimanskih snaga. Imala je 36 godina. 

Srpkinja Mira iz Rastošnice sa tugom dočekuje svaku godišnjicu događaja iz rata. - Kako da mi ne bude teško. Plačem, duša me boli što se sve tako zbi, što narod izginu, djeca, žene. Nikad selo moje kao nekada - rekla je Mira i briše suze. Prisećajući se detinjstva i predratnih dana kaže da ništa nije slutilo na nesreću. - Živjeli smo, družili se, niko nije gledao kako se ko zove. I da doživimo to da nam zapale kuću, da nas protjeraju. Oni su meni rekli još kad je tek izbio rat...kažu "bježi, nema šta ovdje da tražite". Kako, nemam, pitam ih..tu sam se rodila, tu su moji stotine godina, gradili, podizali, kako sad da idem, pitam ih ja. Oni kažu meni "bježi, idi u Srbiju. Ovo više nije vaš grad." I stavno nakon nekog vremena zapališe, napadoše sa sviju strana. Ne znam šta da kažem - ispričala je pred kamerama ova žena.

Pridružuje joj se još jedan Srbin, koji je rat proveo u Zvorniku. - Nisam išao sa svoga, ni ja ni žena. Rekli smo pucajte radite šta hoćete ali mi ne idemo. I tako je bilo. Ali vidim da nisam bio u pravu jer su me mogli ubiti kao i ovih 1080 što im palimo svijeće. Nije dobro ni jedno ni drugo, ni otići ni ostati. Sačuvali smo svoje živote, odbranili svoju kuću, grad, nejač. Vidite gdje smo sad. Tu na svom. A napadači? Pobjegli, sram ih je da nas pogledaju u oči, znaju da su krivi. Gledajte ovu djecu, to je naša pobjeda. Naša zlatna djeca koju su htjeli pobiti i istrijebiti evo ih šetaju Zvornikom, grade. Oni su naš ponos. Pravnici, sportisti, profesori, obrazovali se i tu imaju svoje porodice. Nažalost, mnoga su i djeca izginula,...pobili ih muslimani kad su palili srpska sela i bacali bombe, granate po gradu.  

TEŠKA ZLODELA NAD CIVILIMA

O zločinima muslimanskih ekstremista najbolje govore fotografije u gradskoj spomen sobi. Nasmejani likovi novorođenčadi, žena, dece, starica, civila, zarobljenika, branilaca jasno svedoče da napadači nisu štedeli baš nikoga u svojim krvavim napadima. Civilima su odsecane glave, spaljivani su na ražnju, vezivani lancima i žicom pa streljani, živi su spaljivani...neki od najokrutnijih zločina u poslednjem ratu desili su se upravo u Zvorniku. Najmlađa žrtva agresije bio je Aleksandar Đorđić, dečak od godinu ipo dana a najstariji je bio Mihajlo Pantić, star 93 godine. Među žrtvama je bilo 21-o dete, dok je 120 mališana ranjeno. Na spisku nestalih tokom i nakon rata bilo je više od tri stotine ljudi koji su vremenom nalaženi u masovnim i pojedinačnim grobnicama i to uglavnom sa nepotpunim skeletima a danas se traga za još 32-oje ljudi. Ranjeno je i zlostavljano preko dve hiljade Srba, mnoge žene i devojke su silovane. Prema podacima udruženja žrtava u srednjem Podrinju je postojalo 28 logora i zatočeničkih objekata za Srbe, od čega je pet bilo u Zvorniku. Tu su vršena užasna mučenja, zlostavljanja, silovanja, sakaćenja i likvidacije zarobljenih Srba - muškaraca, žena i dece. 

Torture su prošle i mnoge trudnice pa je tako A.O. /36/ monstruozno mučena i višestruko silovana zbog čega je izgubila bebu, dok je trudnici Novičić J. /21/ muslimanski vojnik ispalio nekoliko metaka u stomak usmrtivši njeno nerođeno dete a tada je pred njenim očima ubijen i njen suprug Duško.

Učesnik rata Vidoje, ispričao je da su Srbi bili prinuđeni da tog aprila brane gole živote: "Evo danas se prisjećamo 1080 nevinih žrtava, što je ogroman broj za jedno mjesto poput Zvornika. Zločini koji su ovdje činjeni imaju elemente genocida. Ovdje je 85% žrtava ubijeno van borbi u svojim kućama, ili u logorima nakon zarobljavanja. Sve je krenulo 5. aprila 1992. kada su snajperom ubili Mihajla Stanojevića, pa napali sanitet i ljekare, ubili Luku Radovića. Ilija Latas, penzioner, ubijen snajperom, pa Zulfo, Musliman Jugosloven na isti način, tad je nađeno i beživotno tijelo jedne Srpkinje...Drago Tijanić ubijen u Baljkovici, Stojanku Grujić (56) su uhvatili pred kućom, tukli, mučili, silovali, izboli su je nožem i ubili sa tri metka. Palili sU sela, pucali su i u trudnicu sa pet metaka, da ne rodila "četnika", ubili joj dijete u stomaku. Spomen soba sve govori, šta je srpski narod preživio sve a broj žrtava bio mnogo veći da nismo mi borci stali pred te teroriste da branimo nejač. Malog Slobodana od jedanaest godina su zarobili i masakrirali, uši mu odsjekli, zube izvadili, urezali krst na stomaku, ubijen je dječak od godinu dana Aleksandar Đorđić kada su napali zgradu Crvenog Krsta i jadan narod koji se skupio u redu za brašno. U selu Malešić su poklali sve staro i nemoćno, od 80 i 90 godIna. Iživljavali su se na staricama i nepokretnim starcima, Cvija Pantić, 1907 godište, je bila mučena i izmasakrirana...i Mihajlo Pantić od 92 godine. Mučili su ih i ubijali po logorima, šlogiranu staricu Dušanku 1918. godište, mučili i ubili u logoru, vodi se kao nestalo lice...petoro dječaka ubili su dok su kosili Na Glođanskom Brdu ubili su 126 ljudi, vezivali ih lancima, zakivali ih za drva, kopali oči, odsjecali glave i dijelove tijela...u julu 1995. Muslimani iz Srebrenice granatirali su centar Zvornika i ubili tri žene a ranili više civila, i onda kažu to žrtve genocida i civili, a to sve ubice naoružane pucale na civIle..."

Ubistva Srba su nastavljena i kasnije a poslednji zabeleženi slučajevi su ubistvo srpskog povratnika Milana Sarića (75) tokom 2014. u Sapni (FBIH) kao i ubistvo Dragana Đurića, pripadnika MUP-a Republike Srpske, koji je ubijen u terorističkom napadu na policijsku stanicu u Zvorniku. Napad je 2015. godine. izvršio Nerdin Ibrić. Na području Kalesije, u selu Dubnica, pre nekoliko dana je u teškom stanju pronađen Radivoje Stojanović, povratnik u selo Zolje koji je od zadobijenih povreda Stojanović je juče preminuo u UKC Tuzla. Meštani strahuju da je zločin povezan sa višedecenijskim pretnjama kojima je srpsko stanovništvo ovog kraja izloženo od strane većinskog bošnjačkog stanovništva.

Muslimani su popalili tridesetak srpskih sela i zaselaka, demolirali su i oštetili sve pravoslavne crkve, proterali su više hiljada građana sa njihovog vekovnog ognjišta, devastirali su groblja i kulturne spomenike. Na području Zvornika postojali su i logori za Srbe gde su osim mučenja i likvidacija, zabeležena i mnogobrojna silovanja srpskih žena, čak i trudnica. 


Коментари

Популарни постови