PRIJEDOR: SJEĆANJE NA SRPSKE CIVILE IZ PODGRAĐA I SUSJEDNIH SELA!

 

Prošle su trideset i tri godine od ratnih zločina nad srpskim civilima na području Prijedora i Kozarca. Avgust 1992. ostao je urezan u sjećanjima brojnih Srba ovog područja a u srcima porodica nevino stradalih bol je neprolazna! 

Kome su i zašto bili krivi nedužni civili - žene, stari i djeca i danas se pitaju mještani Podgrađa, Lamovite, Končara i okolnih srpskih sela. Za ove zločine nad srpskim civilima kao i za zločine iz juna 1992. na području Prijedora, trojica Bošnjaka, pripadnika tzv. Armije BiH su osuđeni na ukupno 31-u godinu zatvora. 

U noći između 29. i 30. avgusta 1992. grupa naoružanih bošnjačkih-muslimanskih vojnika, pripadnika tzv. Armije BiH napala je mjesto Podgrađe. U ovom mjestu bili su samo i isključivo srpski civili, starija populacija, žene, djeca i porodice koje su živele mirnim životom. Nije bilo tu nikakve vojske, niti vojnih ciljeva, niti su tu ni bilo gdje u blizini izvođena ikakva borbena dejstva.

Ipak, napadači su došli u okrilje noći i napali narod koji je već bio u snu. Civil Inđić Božo, penzioner od sedamdeset godina, postao je žrtva najbrutalnijeg terora i okrutnog, sadističkog mučenja. Preživio je Božo sve patnje Drugog Svjetskog rata, teror fašista i nacista, glad, logore, ali je mučeničkom smrću skončao tokom ovog posljednjeg građanskog rata. I to na kućnom pragu! U njegovu kuću su u noći između 29. i 30. avgusta 1992. upali naoružani muslimanski vojnici koje je predvodio izvjesni M. K. zvani Kole. Zapaljen je veliki broj srpskih kuća i objekata a u jednoj od njih mučki je ubijen Božo.

- Otac je prethodno vezan, pa zapaljen živ... Na imanju smo imali osim kuće i kačaru, sušaru, dvije staje, i sve je izgorijelo. Ostali su samo šupa, svinjac i kokošinjac. Sa jednom stajom su izgorijele i ovce. Kada sam otišao do kuće, tamo sam vidio da su kuća i svi objekti zapaljeni, a na zgarištu kuće sam vidio očevo tijelo koje je bilo ugljenisano. Tada se pričalo da je to uradila neka Koleova grupa. Javili su mi da se u zarobljeništvu nalazi Bešlagić, koji ima saznanja o ubistvu. On je bio očev komšija i kada sam ga pitao zašto je to uradio, on je rekao da je bio u grupi, ali da je to uradio Alukić”, - svjedočio je Rade Inđić pred sudom i drugim institucijama, a njegova ispovijest objavljena je i u "Crnoj knjizi" Miroslava Toholja. Stari Božo uvijek je bio dobar sa svima, za života je pomagao ljudima, bio je tu za svakoga. Pomagao je i Muslimanima, sa mnogima je bio i prijatelj. Ljudi su ga voljeli, cijenili i poštovali. Njegova smrt odjeknula je Prijedorom kao bomba i svi su tada shvatili da žrtva ekstrema može postati bilo ko. Veliki strah se tada uvukao među Prijedorčane, te niko nije smio izaći iz svojih kuća. Nažalost, poštenom čovijeku nisu dozvolili da penzionerske dane provede u miru.

SNJEŽANA I NJENA MAJKA PUKIM SLUČAJEM PREŽIVJELE MASAKR

Taj kobni dan samo igrom slučaja je preživjela Snježana Cvetojević koju su bošnjački vojnici  pokušali da ubiju zajedno sa njenom starom majkom Stojankom. Na njen kućni prag te ljetnje noći došli su do zuba naoružani vojnici sa namjerom da se "obračunaju" sa ženama i starIcama. Ona je tog dana bila sa svojom majkom u porodičnoj kući kada su začuli pucanje i dreku.

- Iznenada nas je probudio rafal iz automatske puške u prozor, tačno u toj sobi u kojoj smo spavale. Staklo se sve po nama rasulo..mi smo odmah ustale, a oni su govorili: "Ustajte, izlazite majku vam srpsku..". Opkolili su kuću i nešto su galamili što je građa u dvorištu pa zbog toga ne mogu da provale kroz prozor. Oni su galamili i psovali, stali su razvaljivati željezna vrata da uđu u kuću. U tom momentu mama me je uhvatila za ruku i gurnula me da izađem kroz prozor sa druge strane kuće..Tada su oni ušli u kuću i čula sam kako psuju kuda smo mogle da pobegnemo..Naša kuća i kuća Bože Inđića bile su u velikom plamenu. Kada su primijetili da bježimo, pucali su na nas."

Mirsad A., u svojoj izjavi je naveo kako je zbog granatiranja pobjegao u šumu sa porodicom. - Bio sam u grupi sa još tri muškarca, i tokom boravka u šumi sretali smo i druge grupe. Tu sam čuo da je ubijen Božo Inđić, ali ne znam zašto bi ga neko ubio jer je bio dobar čovjek, rekao je Mirsad nadležnim organima. 

Tih dana mnoge porodice u Podgrađu bile su mete napada Armije BiH. Majke su krile djecu u podrumima, stavljale im ruke na usta da ne zaplaču kako ih napadači ne bi čuli i sve pobili. 

UBISTVA U KOZARCU

Istog dana okrutno je ubijen i civil Ostoja Baltić /36/ kojeg su bošnjački naoružani napadači najpre pokosili rafalima u fići a potom njegovo tijelo zapalili zajedno sa vozilom. Svjedok Ljuban Lukić, koji je radio kao policajac u Kozarcu, kazao je da je Baltić bio kod njega u kancelariji i da se, 20 minuta nakon što je otišao, čula pucnjava. - Nisam ništa slutio jer se tih dana dosta pucalo. Drugi dan kada sam došao na posao, zatekao sam Gojka Baltića, oca od Oste, koji je rekao da mu se sin nije vratio kući. Tada je došao jedan policajac i rekao da je na putu vidio zapaljenog fiću, ispričao je Lukić.

Prema njegovim riječima, on i dva policajca su tada otišli do puta i pronašli zapaljeni automobil. - Unutra smo vidjeli tijelo Ostoje, bilo je u potpunosti izgorjelo. Kasnije sam čuo da je Gojko pričao sa Hamdijom B. i da mu je on priznao da je to uradio, istakao je Lukić. Na suđenju M. K. je svjedočila Kristina Baltić, supruga ubijenog Ostoje Baltića, koja je navela da se njen suprug jedan dan nije vratio sa posla. - Drugi dan su svekar i neke komšije otišle da ga traže. Kad su se vratili, rekli su da je ubijen i zapaljen u njegovom ‘fići’. Po selu se pričalo da je to uradila neka grupa muslimana na čijem čelu je bio neki Kolo, istakla je Baltić.

ZLOČINI U LAMOVITOJ I KONČARIMA

Prijedorski Srbi podsjećaju da su pripadnici bošnjačke vojske samo dva dana ranije u Lamovitoj 27. avgusta 1992. ubili civile Stojana Janjića (44) i Marka Dakića (55). Ovi civili su ubijeni sa leđa dok su se vozili na traktoru. Napadači su nakon počinjenog zločina zapalili tijela žrtava zajedno sa traktorom. 

Prijedorčani podsjećaju da je među civilnim žrtvama bio i Dotlić Stojan iz mjesta Končari, kome su provalili u kuću u noći između 3. i 4. avgusta 1992. godine i zadali mu više rana nožem u predjelu vrata i lijevog ramena koje su bile smrtonosne. 

AKCIJA "OLUJA" - CRNI AVGUST 1995.

Četvrtog avgusta 1995. godine oružane snage Republike Hrvatske, izvršile su agresiju na Srpsku autonomnu oblast Krajina (s. Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju), u sastavu tadašnje Republike Srpske Krajine (RSK).

Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UNPROFOR -a (sektori “Jug” i “Sjever”) i da su dan pre predstavnici RSK u Ženevi i Beogradu prihvatili prijedlog međunarodne zajednice o mirnom rešenju sukoba. Prema jedinim relevantnim podacima, DIC “Veritas”-a ubijeno je i nestalo 1.903- oje Srba od čega 1.247 civila, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina. Među žrtvama se nalazi 564 (30%) žena, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od “crnih rekorda” građanskog rata devedesetih prošlog veka na prostorima prethodne Jugoslavije.

Među žrtvama je i dvanaestoro djece. Najmlađe žrtve agresije bili su tromjesečna Andrijana Škorić i Milo Vujić, star tek godinu godina, oboje rodom iz Gline. Hrvatske i muslimanske oružane snage bombardovale su izbjegličke kolone u Bosni Hercegovini, podsjeća Veritas. Dosta civila je ubijeno na prijedorskoj cesti kada su neprijateljske  snage pucale na djecu, žene i stare. Desetine ih preminulo i ispustilo dušu u prijedroskoj bolnici.

Prema podacima VERITAS-a, najmlađa žrtva zločinačke akcije "Oluja" ali i čitavog perioda hrvatske agresije (1991-1995) bila je dvomesečna beba Andrijana Škorić, kći Zorana. Rođena je 03.06.1995. u Glini gdje je živjela sa porodicom. Ona je sa roditeljima i rodbinom nasilno protjerana od strane hrvatske vojske iz porodične kuće u rodnој Glini. Umesto dječijih pjesmica, tek što je ugledala svjetlost dana, malena Andrijana bila je prinuđena da sluša zvukove topova i granata. Stradala je u izbjegličkoj koloni i njeno posljednje prebivalište bila je Prijedorska bolnica koja je bila premala da primi sve ranjene žene, djecu i starce. Ova nedužna djevojčica ujedno nosi epitet i "najmlađe žrtve u Prijedorskoj regiji" pa čak i u čitavoj Bosni i Hercegovini. 

U selu Marini kod Prijedora živi i porodica Gordane Vujić Bilbije koja je protjerana sa suprugom Nedjeljkom i sinom Milom od godinu dana iz rodne Vojišnice kod Gline. Svo troje su ubijeni kod mjesta Ključar u avgustu 1995. i vode se kao nestali.

Tog avgusta 1995. zauvijek su prekinuti životi i Stane Polić i Mare Sladović, stare po 93 godine, kao i Danice Draguljice koja je imala 92 godine. Sve one preminule su u prijedorskoj bolnici kao žrtve rata. Od posljedica ranjavanja, progona i terora na području Prijedora su tog avgusa 1995. prekinuti životi i sljedećih civila: Jagode Todorović /82/, Ane Borojević /72/, Božice Bulić /56/, Drage Kukoleče /70/, Mirka Sanadera /38/, Stoje Ostojić /81/, Milke Stambolije, Soke Sladkov /82/, Milke Štulić /45/, Milivoja Ikića /56/, Nataše Đukanović /16/, Radeta Predojevića /49/, Rajka Ostojića /62/, Nevena Momčilovića /36/, Gojka Bilbije, Milorada Tomića, Radomira Sadžaka, Miloša Tomića /62/ i drugih.

CRNI AVGUST 1999.  

Dana 14. avgusta 1999. godine Rifat B. izvršio je zločin kada je u ugostiteljskom objektu "Volan" u Kozarcu na svirep način ubio ugledne ljude Pavla Džakulu, predsjednika Udruženja krajiških Srba prognanika iz Hrvatske i Smaila Husnića – konobara. Ubistvo je izvršeno iz nacionalističkih pobuda a još dva lica srpske nacionalnosti su tom prilikom ranjena. 

Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, ubijeno je 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. Podaci srpskih udruženja i organizacija govore nam da su najmlađe žrtve bili Bojan Tubić iz Prijedora, novorođenče Željke i Miroslava, koje je poživjelo samo devet dana da bi 28.05.1992. preminulo u porodilištu u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika usled muslimansko-hrvatske blokade. Prema podacima DIC "Veritas", među najmlađim registrovanim žrtvama na području Prijedora je i dvomjesečna beba Andrijana Škorić koja je stradala u avgustu 1995. godine. Najstarije registrovanE žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine a koje su stradale u kolonama na putu ka Prijdoru ili su preminule u prijedorskoj bolnici od posljedica zločina. Na području čitave Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 135 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali.