APEL VLASTIMA U BRATUNCU: "PODIĆI SPOMENIK ILI IMENOVATI ULICU PO MIRJANI, NAJMLAĐOJ ŽRTVI PODRINJA"

U ime svih građana Republike Srpske ali i srpskog naroda širom zemaljske kugle upućujemo apel trenutnoj vlasti u Bratuncu da na prikladan način obilježe stradanje Mirjane Petrović, najmlađe žrtve u Podrinju. Da li imenovanjem ulice ili podizanjem spomen ploče / obilježja u gradskom parku ili nekom lokalitetu u centru grada, to je na njima da odluče! Ali je bitno da se to realizuje i na taj način otrgne od zaborava ovaj težak period i stradanje nedužnog stanovništva, naročito djece. To bi bila ujedno i poruka svim budućim generacijama šta rat i sukobi nose sa sobom i da se takve stvari više nikada i nikom  ne smiju ponoviti ni dešavati.   

Mirjana Petrović je najmlađa srpska civilna žrtva na području srebreničke regije i Podrinja. Tek što je ugledala svjetlost dana i zakoračila u život, a već su joj snove ugasili zlikovci Nasera Orića. 

Malena Mirjana rođena je u aprilu 1992. iz ljubavi Dušana i Zore, čestitih, skromnih i marljivih ljudi iz sela Loznička Rijeka, opština Bratunac. Smrtno je ranjena na Vidovdan - 28. juna 1992. u napadu muslimanske vojske, pripadnika tzv. Armije BiH pod komandom Nasera Orića, na ovo etnički srpsko selo. Od zadobijenih povreda nedužno dijete je preminulo 5. jula u bolnici u Šapcu.  

Tog ljetnjeg, vrelog dana ubijeno je trinaest mještana, a dvadeset i dvoje je ranjeno! Selo koje je do pre rata brojalo 154 stanovnika izbrisano je sa mape i danas više ne postoji a mnoge kuće i danas stoje zarasle u korov! 

Nije zlikovcima toga dana ruka zadrhtala! Ubijali su sve pred sobom - i staro i mlado, i muškarce, i žene, i djecu! 

Iz nepoznatih razloga ime malene Mirjane nije nikada spomenuto pa su tako i dimenzije počinjenog zločina značajno umanjene. Njenog imena nema ni na spomen ploči u Bjelovcu, ali ni u nedavno otvorenoj spomen sobi u ovom mjestu. Njenog imena / slike nema čak ni u gradskoj spomen sobi. Ipak, njen otac je dao izjavu nadležnim organima a Republički centar iz Banjaluke potrudio se da stradanje nevine djevojčice otrgne od zaborava. 

Dušan Petrović, otac malene Mirjane, ispričao je: "Dana 28. juna 1992. muslimani su izvršili snažniji napad na Bjelovac i Loznicu i tom prilikom je od detonacija moje najmlađe dijete Mirjana, staro tri mjeseca, dobilo teže ozlijede uha i slušnog sistema zbog čega sam je vodio u Šabac na liječenje ali je dijete od ovih posljedica poslije sedam dana umrlo. Prilikom napada muslimanskih snaga na Bjelovac ubijeno je osmoro mještana a devet je ranjeno. Učestvovao sam u izvlačenju žrtava...".

Tek što je počela da živi a njene snove ugasili su okrutni monstrumi. I ti zločinci danas se slave kao "heroji", o tim okrutnim djecoubicama koji su snagu iskazivali nad nepokretnim staricama i tek rođenim bebama govori se kao nekakvim preživjelim i poginulim "žrtvama genocida", njima se odaje pijetet na državnom nivou, klanjaju im se iz raznih dijelova svijeta. Međutim, ćuti se o masovnim pokoljima koje su mnogo pre famoznog jula 1995. izvršili isti ti muslimanski vojnici.

U centru Bratunca treba postaviti spomen ploču u znak sjećanja na tromesečnu Mirjanu Petrović kao znak i opomena da se ovakvi okrutni zločini više nikada i nikome ne ponove. Zaslužila je Mirjana i da jedna ulica u gradu ponese njeno ime. Ako se već u Federaciji BiH (pa čak i u Novom Pazaru) ulice i trgovi nazivaju po muslimanskim vojnicima izginulim u Srebrenici, ako se iscrtavaju murali u znak tih istih vojnika ili njihovih majki, onda svakako i nevina srpska djeca zaslužuju isti tretman. 

Pozivamo gradske i opštinske vlasti da podignu prikladnu spomen ploču-obilježje u čast malene Mirjane, najmlađe žrtve genocida, koje bi postalo trajni memorijal gde bi se okupljali učenici osnovnih i srednjih škola ali i svi drugi građani Republike Srpske i gdje bi se održavali istorijski časovi i na temelju činjenica i argumenata učilo o burnoj prošlosti podrinjskih Srba. 

I svi umjetnici, vajari, stvaraoci koji imaju idejna rešenja za memorijal maloj Mirjani trebali bi se javiti i ponuditi svoje prijedloge organizacijama i vlastima grada Bratunca a mi vjerujemo da će i ljudi na najvišim pozicijama u Republici Srpskoj imati sluha i razumijevanja za takve humane namjere.  

TEŽAK ZLOČIN U MZ BJELOVAC

Tog Vidovdana 1992. svojoj kući je mučena pa okrutno ubijena, masakrirana 16-ogodišnja djevojčica Verica Filipović a tom prilikom je snajperom ubijen i njen otac Živan. Majka Živana uspjela je da preživi ali je ispričala kako su joj orićeve snage tada ubile muža, brata, šesnaestogodišnju kćer, pet sestrića i brojne druge rođake. Istog dana mučki ubijena i Jelena Stojanović (39) majka šestoro djece, a doslovno su izmasakrirani i supružnici - invalid Srećko Milovanović (49) i njegova supruga Jovana Milovanović. Najstarija žrtva je bio Miloš Stojanović (80) koji je preminuo od posljedica ranjavanja.

Tu patnji naroda ovog kraja nije bio kraj. MZ Bjelovac je više puta napadnut a najmasovniji zločin desio se 14. decembra 1992. godine. Ukupan broj žrtava u Bjelovcu (1992-1993) iznosi 110 izgubljenih života. Mnoge žene su silovane i zlostavljane pre samog čina likvidacije a broj zatočenih, ranjenih i unesrećenih je višestruko veći. Najstarije žrtve bile su Dostana Matić od 90 godina i Zlata Jovanović od 87 godina. Ubijeno je sedmoro djece, a trideset i četvoro je ranjeno ili je prošlo logorske torture!

U PODRINJU 3267 SRPSKIH ŽRTAVA

Naoružani vojnici pod komandom Nasera Orića ubili su na području srednjeg Podrinja od aprila 1992. do sredine 1993. godine više od tri hiljade i dve stotine Srba, među kojima je bilo i sedamdeset i dvoje djece.

U svojim besomučnim napadima koje su najčešće izvodili na najveće pravoslavne praznike, pripadnici bošnjačke-muslimanske vojske nisu baš nikoga štedeli. Milosti nisu imali čak ni prema tek rođenoj djeci ali ni prema nepokretnim starcima od kojih su neki bili u desetoj deceniji života. Žene i djevojke su zlostavljane i okrutno mučene, svjedoče iz udruženja žrtava.