BIHAĆ : GODIŠNJICA SVIREPOG UBISTVA DRAGANE BRKLJAČ (14) U SELU GRMUŠA

 

Na području Bihaća od 1992. do 1995. ubijeno je 580 Srba, od čega više od tri stotine civila i zarobljenika. Crna brojka ubijene, ranjene, zlostavljane, mučene i zatočene srpske djece iznosi 88. 

Srbi su u Bihaću preživjeli pravi genocid a prve žrtve "pale" su još u aprilu 1992. kada su ljudi izvođeni iz svojih kuća i stanova te ubijani u okrilju noći. Mnogi se i danas vode kao nestali. Najmlađa žrtva rata bila je šestogodišnja djevojčica, dok je najstarija bila Boja Kenjalo, starica od 106 godina koja je bila zatočena u muslimanskom logoru gdje je mučena i zlostavljana a u tom kazamatu je i podlegla torturama.

Na spisku bihaćkih mučenika je i djevojčica Dragana Brkljač koja je imala samo 14 godina kada je doživjela užasnu sudbinu. Ubijena je u svome selu, nedaleko od svoje porodične kuće na vrlo svirep i okrutan način. Od oružja je imala samo olovke i sveske a opet je u očima muslimanskih vojnika predstavljala "prijetnju" koju je trebalo ukloniti.

Jedno od prvih mjesta koje se našlo na meti bošnjačkih vojnika bilo je selo Grmuša koje je danonoćno zasipano granatama i različitim projektilima. Grmuša je inače smještena na zaravni iznad unske pruge na putu između Krupe i Bihaća. Muslimanski vojnici su više puta do kraja 1995. napadali na ovo mjesto i ubijali nedužno stanovništvo. Tog 12. juna 1992. svirepo je ubijeno desetoro mještana, a veći broj ih je ranjen. Najmlađa je bila upravo Dragana. Zločin su izvršili pripadnici diverzantsko-terorističke formacije Gazije iz sastava 5. korpusa muslimanske tzv. Armije BiH.

Dragana Brkljač rođena je 12.01.1978 i živjela je sa ocem Nikolom, majkom Mirom i članovima porodice u Grmuši. Bila je vrijedna i energična devojčica, vesela ali i veoma zrela za svoje godine. Tog proljeća 1992. prisećaju se njeni najbliži Dragana je preko noći odrasla i sazrela! 

Nije se plašila granata i svakodnevnih odjeka metaka. 

Dana 12. juna 1992. njeno selo su napali do zuba naoružani muslimanski vojnici koji su tom prilikom pobili sve što su stigli. Kobnog dana prisjetio se i mještanin Mirko Budimir koji je 1993. ispričao novinarima Glasa Srpske: - Dobro se sjećam, bilo je to 12. juna prošle godine. Topao i sunčan dan. Sunca smo bili željni poslije obilnih kiša. Nešto iza 17 časova nam je dotrčala zadihana mala Dragana Brkljač. Iz sveg glasa je povikala: Ljudi zvižde meci! Zar ih ne čujete, zar ih ne osjećate. Dotrčala sam sa trešnje, pleli su po granju" - sjećam se kako je govorila svoje posljednje upozorenje ta petnaestogodišnja djevojčica. - govorio je Mirko.

- Nosila je plavu i dužu kosicu. Bila je obučena u maskrino odelo, Iako je kuća bila blizu nije u nju pobjegla nego je nama dotrčala. Mogla je u naručje ocu Nikoli i majci Miri...Pri sklanjanju kod jedne živice metak me je pogodio u natkoljenicu. Bio je rasprskavajući. U za me je bio saborac Mile Beronja. Povukao me je malo u živicu a onda je i njega metak smrtno pokosio. Mlađi je bio od mene - otvorio je dušu Mirko, jedan od rijetkih koji je uspio da preživi masakr u Grmuši.

- Mislio sam da je Dragana pobjegla u kuću. Nije! Kad je čula moj jauk sigurno je pošla u pomoć. U tom je položaju dijete nađeno. Čuo sam dječiji jecaj, slušao sam ga ležeći u živici desetak minuta dok banditi nisu naišli. Jedan od njih je naredio onom drugom da je dotuče. Odjeknuo je pucanj! Ponovo sam čuo dječiji jecaj. Više je nisam ni čuo ni vidio.  Zlikovci su je pronašli. Onda je na njih otvorena vatra. Prema meni puzeći su naišla još trojica...

Kakvu je tešku sudbinu doživjela Dragana i kakve je muke pretrpela zna samo njena napaćena duša i jednim delom patolog koji je ostao zatečen brutalnošću koju su muslimanski vojnici iskazali nad jednim nevinim dječijim bićem.

Za zločine nad 88 srpske dece u Bihaću još niko nije odgovarao niti su pokrenuti bilo kakvi sudski procesi! 

Draganin grob i danas posjećuju njeni drugari, komšije i članovi porodice ostavljajući sveže cvijeće i oživljavajući drage uspomene. Tužno je što svirepo ubistvo male Dragane nikada nije bilo interesantno medijima pa je ova priča ostala neispričana svih ovih decenija i godina!

Bihaćki Srbi sa tugom pamte i malenog Zorana Grbića kojeg su istog dana 12.06.1992. ubili pripadnici muslimanske diverzantsko-terorističke organizacije sa ciljem izazivanja panike u selu. Njegovo obešeno tijelo su pronašli srpski vojnici. Dječaka su mučili pa zarobili ekstremisti a ova smrt šokirala je čitav srpski živalj. Ne blijedi sjećanje ni na Sinišu Đerića, trinaestogodišnjeg dječaka, kojeg su pripadnici tzv. Armije BiH ubili tokom napada na selo Pritoku, inače mesto koje je od početka do kraja rata razoreno granatama i projektilima. U samom gradu ubijena je šestogodišnja Irena Vignjević, a tokom akcije "Oluja" 05.08.1995. na području Bihaća je svirepo ubijen dečak Dragan Trkulja, star 16 godina, inače prognanik iz Donjeg Lapca. Ubijen je od strane muslimanske vojske koja je napadala izbegličke kolone ubijajući srpske civile. Na području Bihaća nastradao je u ratnom vihoru i 17-godišnji Jovan Pleić a posebno je tragična sudbina Slobodana Vidića, dečaka rodom iz Grahovljana kod Pakraca. Maleni Slobodan jedini preživeo  poznati masakr u Gornjim Grahovljanima kod Pakraca. Tog decembra 1991. hrvatska paravojska je za sat vremena masakrirala 18 srpskih civila, žena i staraca među kojima i Slobodanovu  baku i oca. On je jedini uspio da preživi ovaj zločin i skriven u žbunju posmatrao je iživljavanje Zengi nad njegovim najbližima. Jedno vrijeme je živio kod rođaka a posle je otišao u Bosnu i Hercegovinu u izbjeglištvo gdje je kao civil zarobljen od muslimanskih snaga, mučen pa ubijen 1994. godine na području Bihaća. U trenutku ubistva imao je 17 godina. Iza njega nije ostala nijedna fotografija a preživjeli članovi porodice ne znaju ni tačan datum njegovog rođenja...