Na spomen obilježju postavljenom u osnovnoj školi "Sveti Sava" u Istočnom Sarajevu uklesana su imena šestoro učenika ove obrazovne ustanove koje su od 1992. do 1995. ubili pripadnici muslimanskih snaga.
Na spomeniku tuge nalazi se i ime djevojčice Dijane Ćosović. Dijana je rođena 10. juna 1979. godine u Sarajevu a ubijena je 8. juna 1995. godine u Šancu, Hrasno Brdo, na području Sarajeva. Živjela je zajedno sa ocem Dragoljubom i majkom Lucom, te drugim članovima svoje porodice u Ozrenskoj ulici. Porodica joj je od samog rođenja pružila svu ljubav ovoga svijeta, čuvala je i vaspitavala u zdravom duhu. Odrastala je ispunjena ljubavlju i pažnjom, bila je vrijedna, odgovorna, marljiva i vesela djevojčica. Omiljena u društvu, imala je mnogo drugara ali i mnogo ciljeva, želja, planova i ambicija...
Sve to je nažalost, u jednom trenu prekinula zločinačka ruka muslimanskog snajperista. Birao je zlikovac dugo svoj cilj, gledao kroz okular, odmjeravao a onda odlučio da ispali smrtonosni hitac. Snajperski metak tog ljetnjeg dana zauvijek je ugasio život mladog djeteta, jednog nevinog bića željnog života! Dijana je bila kriva samo zato što je Srpkinja, pravoslavka...zato što se drugačije zvala i drugome Bogu molila. Zlikovac je tog dana ispunio svoj cilj a jednu porodicu trajno zavio u crno.
I to samo dan prije nego što je trebala da podigne svjedočanstvo! Ono i danas stoji u školskoj arhivi kao simbol jednog zlog i lošeg vremena kada su nevina djeca gubila svoje živote zbog neke tamo sulude politike muslimanskih - bošnjačkih vođa i ideologa.
- Najmlađa učenica bila je Zorica Divčić, upisana u prvi razred, a najstarija Dijana Ćosović, koja je poginula u posljednjim napadima na teritoriju Srpskog Sarajeva 1995. godine, a njeno svjedočanstvo se i danas nalazi u školskoj arhivi. Ubijen je Vlatko Lale i dječak Goran Bozalo a sinonim stradanja sve djece Srpskog Sarajeva su Nataša Učur i Milica Lalovič, dvije djevojčice koje su za dvije sekunde kako kažu očevici ubijene snajperskim hicima u glavu dok su igrale lastiš ispred svoje zgrade na Grbavici - istakla je 2020. godine Danijela Mrda, direktorka OŠ "Sveti Sava" Istočno Novo Sarajevo, jedan od inicijatora podizanja ovog memorijala.
Na području Istočnog Sarajeva ubijeno je 161 srpsko dijete, čije su sudbine jednako bolne i teške.
Čak šestoro učenika OŠ "Sveti Sava" je tada izgubilo svoje živote. Svirepo ubistvo dvije djevojčice Nataše Učur i Milice Lalović odavno je medijski prikladno ispraćeno i obilježeno a odnevano su mediji posvetili pažnju i zločinima nad srpskom djecom - Zoricom Divčić i Goranom Bozalom, dok sudbine Dijane Ćosović i Vlatka Lale još čekaju da budu ispričane i otrgnute od zaborava. Nadamo se da će portali iz Istočnog Sarajeva kontaktirati i njihove porodice i napraviti primjerene priloge i tekstove o njihovom stradanju.
Snajpersko djelovanje po Srpskom Sarajevu, tokom trajanja rata, bilo je svakodnevno. Sa položaja muslimanske tzv. Armije BiH snajperom su ubijani civili oba pola i svih uzrasta, od male djece do starih i nemoćnih. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica na području sarajevsko - romanijske regije je ubijeno 7178 građana srpske nacionalnosti, među kojima 1133 žene i najmanje 150-oro djece. Od samog početka rata na teritoriji koju je kontrolisala tzv. Armija BiH bilo je na desetine snajperskih gnezda odakle su muslimanski zločinci ubijali žene, djecu i starce po Grbavici, Nedžarićima, Ilidži, Vogošći, Hadžićima, Ilijašu, Trnovu. Obzirom da su zločinci bili rođene Sarajlije, oni su vrlo dobro znali i ko je na teritoriji pod kontrolom tzv. Armije BiH bio srpske nacionalnosti pa su snajperi neretko ubijali i tamošnje Srbe, nezavisno od pola i uzrasta. Blizu trećine ubijene djece upravo je usmrćeno snajperskim hicima.
Nepojmljivo da su na kraju 20. veka postojali monstrumi koji mogu da ispaliti i ubiti dete od dve, deset ili dvanaest godina, a posebno boli činjenica što za te monstruozne zločine do danas niko nije odgovarao. Ubice danas žive normalnim životom, imaju svoje porodice, svoju decu a mnogi su sigurno nagrađeni i brojnim odlikovanjima kao i visokim položajima u društvu.
Mnogi Muslimani su se još tada hvalili kako su ubijali majke, djecu, starije osobe… Sada, 29 godina posle rata, skoro svi ćute i ne žele ispričati šta su uradili. Ni jedan od snajperista nije osuđen za ono što je radio. U policijskim institucijama kažu da je skoro nemoguće dokazati da je određeni snajperista ubio nekoga, uprkos izjavama svjedoka i očevidaca. Djeca su u najvećem broju slučajeva gađana u slepočnicu, oko, srce, a cilj je bio da se ubiju ili učine trajnim invalidima. Snajperisti su u uslovima ratovanja bili “zločinci nad zločincima” jer kroz okular gledaju civile i hladnokrvno im pucaju u glavu ili ekstremitete. Mada to nikako nije opravdanje za granatiranje civilnih objekata: dečijih igrališta, bolnica, vrtića, porodilišta, škola, pijaca, crkvi, autobuskih stanica koji su bili omiljena meta pripadnika tzv. Armije BiH.
Broj snajperista koji su ubijali civile još uvek nije poznat. Mnoga djeca i civili koji su imali tu sreću da prežive, nažalost su ostali trajni invalidi sa ozbiljnim povredama i oštećenjima. Po Grbavici i Ilidiži snajper je djelovalo svakodnevno i to pune četiri godine. Srpska djeca su bila primorana da dane provode u podrumima i skloništima kako bi se zaštitili od snajpera i granata. Snajperisti bi najčešće ciljali najslabijeg člana porodice kao da je u napadima bilo nečega ličnog. Gotovo da se radilo o napadima iz zavisti, činilo se ono što bi preživjelima nanelo najviše boli.
Prema dokumentima VRS-a, oklopni transporteri i tenkovi ARBiH bili su locirani u Velešićima, Domu milicije i tunelu Ciglane. Artiljerijski i minobacački vatreni položaji nalazili su se u gusto naseljenim područjima: Stup, Azići, Vrbanja most, Strojorad, Koševo stadion, Bistrik, Mojmilo, Sedrenik, Hrasno, Halilovići, Titova kasarna, Otoka i Čengić Vila i u vagonima na železničkoj stanici Novo Sarajevo. Područja brigada i bataljona, kao i vojna industrija i logistički objekti bili su u urbanom Sarajevu pod kontrolom ARBiH. Snajperski položaji uspostavljeni su na Trgu Pere Kosorića, hotelu Bristol, zgradi Elektroprivrede, zgradi Socijalnog osiguranja, Mašinskom fakultetu i zgradama Skupštine i Izvršnog vijeća RBiH.
Poljska artiljerija i minobacači Prvog korpusa ARBiH bili su locirani u opštini Stari Grad i Centar, kao i na okolnim brdima i planinskim grebenima. Puške i snajperski položaji bili su smešteni na krovovima zgrada i stanovima, prozorima i terasama civilnih zgrada.
Nekoliko streljačkih klubova postojalo je u Sarajevu pre rata, tako da je za ARBiH bilo relativno lako mobilisati kvalifikovane strelce. Među snajperistima ARBiH bili su plaćenici iz Zapadne Evrope. Odjeljenje sigurnosti 1. korpusa ARBiH zabеležilo je prisustvo njemačkog snajperiste Rafaela Šmida. Prema rečima generala ARBiH Stjepana Šibera, u ranoj fazi rata. Glavni štab ARBiH uzeo je 450 snajperskih pušaka iz fabrike "Zrak" koja se bavi proizvodnjom optičkih i optoelektronskih uređaja, i rasporedio ih u brigade 1. sarajevskog korpusa. Fabrika "Zrak" je u Sarajevu, dok je trajao rat, radila i izrađivala optičku opremu za snajperske puške. Takođe, VRS nije imao 12,7 mm snajperske puške do kraja 1994. godine, dok se 1. sarajevski korpus ARBiH ovom puškom služio 1993. godine.112 Snajperisti ARBiH imali su i puške sa snajperskim nišanima. Sve visoke zgrade u gradskom delu Sarajeva (Izvršno vijeće, Elektroprivreda, „Loris”, „Momo i Uzeir” i dr.) bile su u rukama ARBiH, a korištene su kao osmatračnice i snajperske pozicije.
Tada 19-godišnji mladić bošnjačke nacionalnosti hvalio se kako je sa zgrade tadašnjeg Izvršnog vijeća, a sada Zajedničkih institucija BiH, pucao po delu sarajevskog naselja Grbavica koji je bio pod kontrolom VRS-a, navodi Balkan Insight.
“Pucao bih u staricu kako bi joj prišli vojnici da joj pomognu. Kada oni izvlače staricu, likvidiram i te vojnikeP”, naveo je 19-godišnji mladić u izjavi koju je dao SDB-u.
Djeca Srpskog Sarajeva su ubijana i ranjavana na školskim igrlalištima, u parkovima, na terasama, ulicama, u stanovima..Ovakvih slučajeva ima nebrojano mnogo a kako se tragedija srpskog naroda ne bi zaboravila 13. septembra 2018. je u dvorištu Osnovne škole "Sveti Sava" u Istočnom Sarajevu svečano otkriven spomenik stradaloj djeci Srpskog Sarajeva od 1992. do 1995. Na taj način su i ova nedužna djeca dobila spomen obilježje i mesto u kolektivnom sjećanju naroda.
Коментари
Постави коментар