HRVATSKI VETERAN ODAO POŠTU SRPSKIM ŽRTVAMA SREBRENICE - I SAM JE TAMNOVAO U BOŠNJAČKOM LOGORU U MOSTARU

U sjećanje na dobrog čovijeka iz Mostara, Stanislava Krezića koji je preminuo 2022. godine, prisjećamo se njegovih djela i gestova koji će trajno ostati urezani u našim sjećanjima.

Vijenac na spomenik srpskim žrtvama u Skelanima kod Srebrenice položio je i Stanislav Krezić, Hrvat iz Mostara. Skelane je ovaj plemeniti čovijek posjetio dva puta poklonivši se tako sjenama nevino pobijenih srpskih civila - djeci, ženama i nemoćnim starijim osobama. Stanislav je tokom rata bio pripadnik HVO a i sam je doživio velike torture u muslimanskom logoru u mjestu Potoci gdje je proveo pet ipo mjeseci. Zato mu možda i nije bilo toliko teško da razume bol i patnju porodica srpskih žrtava. 

Društvene mreže su tih dana preplavljene objavama o posjeti ovog poštenog, dobrodušnog čovijeka memorijalu srpskim žrtvama. Srbi su masovno dijelili ovu objavu uz mnoštvo pozitivnih komentara, pohvala i čestitki upućenim Stanislavu Kreziću. Koliku je lavinu emocija pokrenuo gest ovog dobrog čovijeka svjedočilo je stotine komentara i poruka zahvalnosti koje je srpski narod ostavaljao iz časa u čas, iz dana u dan. Stanislav je uspio sve dirnuti i pogoditi pravo u srce svojim dobrim djelom upravo zato što je prepoznao bol porodica srpskih civilnih žrtava, pružio ruku i pokazao svima šta znači biti čovijek. Možda se upravo i kroz to more oduševljenja vidi sva naša čežnja i želja da i naše žrtve - nevina djeca, žene, djevojke, stari i nemoćni, civili i zarobljenici ubijeni u Srebrenici i okolini, budu prepoznati, da se i prema njima pokaže jednaka empatija i poštovanje kao što se to kontinuirano čini kada su u pitanju bošnjačke vojne i civilne žrtve. 

Podsjećanja radi, pripadnici bošnjačke vojske iz Srebrenice, pod komandom Nasera Orića samo u jednom danu 16. januara 1993. ubili su 69 Srba, od čega 50 civila i 19 branilaca sela u mjestu Skelani. To je samo jedno spaljeno mesto a ukupno je od aprila 1992. do marta 1993. razoreno 110 srpskih sela i zaselaka. Ubijeno je 3267 Srba, među kojima 355 žena i 72-oje dece, dok je 990 žrtava bilo starije od šezdeset godina. 

Stanislav je odlučio da oda poštu žrtvama ubijenim baš u Skelanima, mjestu koje je pretrpelo najveće stradanje. Od 69 ubijenih, samo je šestoro stradalo od metka dok su svi ostali okrutno mučeni pa ubijeni u svojim kućama ili su podlegli torturama u logoru. Najmanje deset žena i djevojaka srpske nacionalnosti je (samo) tog dana silovano. Bošnjačke snage su tog hladnog januarskog dana ubile 24 žene i četvoro djece, a  osamnaestoro djece je zadobilo teže i srednje teške telesne povrede.

Stanislav već godinama posjećuje različita stratišta sva tri naroda i smatra da je upravo to jedan od koraka ka istinskom pomirenju koje je Bosni i Hercegovini veoma neophodno.

U svojoj izjavi koju je dao istaknutom političaru Nebojši Vukanoviću, Stanislav je preneo svoje utiske sa pomena u Skelanima: 

 "Ja sam Hrvat, bio sam u Potocima kod Mostara u logoru bošnjačke vojske. Pravu empatiju da bi čovjek doživio može samo ako dođe na ovakva mjesta i pročitati ova imena i vidjeti kad je ko stradao...znači, mi možemo u biti gledati iz daleka na ovo sve, to je nešto drukčije ali kad dođeš ovdje tek vidiš pravo stanje, okreneš se oko sebe...ljudi koji su stradali tačno se prepoznaju. Znači, mene ovo sve,  moje aktivnosti koje ja radim učinili su me boljm čovjekom zasigurno tako da sam danas, nažalost moram reć da sam sretan što sam prevazišao jednu liniju koju ja nisam bio osobno jer sam razmišljao na jedan drukčiji način. Sada već razmišljam na onaj  ljudski način i pružam ruku svakome i želim da se poklonim svakoj žrtvi bez obzira gdje je to bilo i šta se desilo...najteže mi zaista dođe tamo gdje su moji napravili zločin i tu nekako to teško preživljavam, međutim, obilazeći sva ta mjesta uvidio sam da u biti nisam ja to napravio neg taj,  da reknem, otpad od naroda koji je....viteški je ratovati, viteški je pružiti ruku evo vidite i na sportskim poljima kad se završi utakmica jedan drugom pruži ruku. Mi smo pružili ruku, mi smo heroji mira, mi smo heroji rata... - kazao je Stanislav, aktivni član Centra za nenasilnu akciju.

Mirovni aktivisti/kinje iz Centra za nenasilnu akciju takođe su odali počast svirepo ubijenim srpskim civilima ističući da za ovaj strašan zločin, posebno za civilne žrtve, među kojima je bilo djece, žena i starijih ljudi niko nije odgovarao. Mirovna organizacija Centar za nenasilnu akciju, sa sedištima u Sarajevu i Beogradu, od 2008. godine organizuje posjete grupe ratnih veterana iz Srbije, Hrvatske i BiH mjestima stradanja civila i vojnika tokom posljednjeg rata, te zvaničnim komemoracijama stradalim koje organizuju lokalne i državne vlasti i udruženja žrtava.

Veterani iz regiona u organizaciji Centra za nenasilnu akciju do sada su prisustvovali komemoracijama u BiH u Gornjem Vakufu, na Koti 715 kod Zavidovića, Stogu kod Vozuće, Novom Gradu/Bosanskom Novom, Sanskom Mostu (Hrastova Glavica), Sijekovcu kod Broda, Laništima kod Brčkog, Trusini kod Konjica, Stupnom Dolu kod Vareša, Ahmićima u Vitezu, u Srbiji u Grdeličkoj klisuri kod Leskovca, Varvarinu kod Kruševca, Aleksincu, te u Hrvatskoj u Pakracu, Varivodama i Gošiću kod Knin i brojnim drugim lokacijama.

Osjećajući potrebu Stanislav je ispričao kako nijedno stratište nije zaobišao te da se poklonio i srpskim žrtvama ubijenim u Mostaru.

- Srba je bilo dosta u Mostaru, a u  Bijelom Polju je bilo podjednako sva tri naroda, nešto se vratilo Srba ali to je sve nešto malo, uglavnom su sve to stariji ljudi...išli smo mi i  u Zijemlje gore da odamo počast srpskim žrtvama Mostara, kad smo obilježavali tako da nismo mi preskakali ništa i mogu se pohvalitit da sam bio jedan od organizatora i da smo došli na sva tri mjesta gdje su bila stradanja i to je nekada bilo nezamislivo ali evo, naši koraci nisu više ni mali...mi pružamo korake i nadam se da će se naš glas čuti...mi u javnosti nemamo baš toliko prostora..mi smo doživljavali i od naših, meni bar osobno da sam kao vrsta nekog izdajnika, međutim, kad su vidjeli u biti šta se radi onda su rekli da je to plemenito, da to treba svak da radi i mi svi volimo ovu zemlju, bili smo spremni da poginemo za nju, dakle, nema veze u kojoj si vojsci bio...nama bi bilo draže da političari malo to drukčije rade, međutim, mi tu ne možemo utjecat, ali možemo na onu ljudsku stranu da imamo empatiju jedni prema drugima...

Spletom okolnosti, Stanislavovi sugrađani, Srbi pravoslavci - članovi porodice Janjić izbegli su iz Mostara 1992. tokom napada muslimanskih snaga a privremeno sklonište su pronašli upravo u Skelanima. Nažalost, baš na skelanskom mostu tog 16. januara 1993. ubijeno je troje Janjića dok je osmoro ranjeno, među kojima i nekoliko djece. 

Stanislav je ranije istakao da su se logoraši oslobodili potiskivane emocije onog trenutka kada su odlučili da javno progovore o svojim mukama i mučiteljima kroz program „Izaberimo mir“. Od čoveka koji je nakon završetka rata imao problem sa svima koji nisu pripadnici njegovog naroda, Stanislav je postao čovek koji širi toleranciju, mir i ljubav. Kako kaže, ni sam nije verovao da će oženiti ženu druge nacionalnosti. "Imam običaj reći - kad ništa nisam napravio da rata ne bude, u onom vremenu kada je trebalo da bojkotujem rat, ja ga nisam bojkotovao, ovo je jedini način da pomognem da ne bude rata. Koliko ću uspjeti u tome da prenesem svoju poruku, to ne znam, ali je važno meni da dam svoj glas protiv svega ovoga", kazao je Stanislav. Stanislav se po završetku rata oženio Daliborkom, Srpkinjom i pravoslavkom.

"Da me neko upitao prije petnaestak godina, dok nisam ušao u ovo, sigurno bih rekao da nema šanse da se oženim nekom drugom, a ne ženom svoje vjeroispovijesti. Jer ja sam isto vjernik, tako da bi to bila nemoguća misija da mogu prihvatiti sa nekim drugim živjeti a da nije Hrvat, odnosno katolik, a Daca (Daliborka) je nešto drugo. Daca me je očarala", govori Stanislav uz osmeh. - "I ja isto ne mogu neke stvari kada se vratim unazad, da shvatim, to je nešto nevjerovatno. Htjeli mi ili ne htjeli, svi mi ovdje smo propatili puno. Daca je jako težak život imala. Sa 18 godina napustiti svoj grad, iz škole otići bukvalno, tu je i prestala njena mladost. I mislim da nas je povezalo to na neki način, što kažu - gdje ima nesreće ima i sreće. Moja poruka je da ne mora značiti samo da su iste nacije i vjere pa da će uspjeti brak. Mislim da to nema veze sa brakom", poručuje Stanislav Krezić.

SKELANI ZLOČIN BEZ KAZNE

Podsjećanja radi, Skelane su tog 16. januara 1993. u ranim jutarnjim časovima napale jake bošnjačke snage (oko 2 500 vojnika) iz pravca Srebrenice i Potočara. Žrtve su u  najvećem broju slučajeva masakrirane sekirama i noževima a sve su prethodno mučene i zlostavljane. Mnoge žene i djevojke su tog dana silovane i zlostavljane, a naročito tešku sudbinu su doživeli zarobljenici koji su odvedeni u srebrenički logor. Milici Dimitrijević su ubijena dva sina - četvorogodišnji Aleksandar i jedanaestogodišnji Radisav, dok je treći sin Slaviša (14) tom prilikom teško ranjen. Cvetku Ristiću, tada četrnaestogodišnjem dečaku bošnjački vojnici su pobili čitavu porodicu. Najpre su mu zarobili oca Novaka pa ga živog zapalili, dok su u kući nakon zlostavljanja ubijene njegova majka Ivanka, sestra Mitra (18), i komšinica Milenija (29), dok je brat Mićo (15) zarobljen i likvidiran a njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni. 

Među ubijenima je i Milenka Ristić, starica od 63 godine, koja je tokom napada bila sama u kući. Žena je silovana pa masakrirana od strane pripadnika bošnjačke vojske a njeno telo su pronašle Milenkine ćerke i to ispred kuće koja je izgorijela. Draginja Ranković je sa medijima podjelila svoju tragičnu ispovest o svirepom ubistvu majke: "Moju majku su Muslimani iz Srebrenice tog 16. januara 1993. uhvatili pa silovali. Odsekli su joj polni organ i urezali joj krst na stomaku pa su je onda zaklali. Izvadili su joj oči, stavili su joj ruke kod grudi i tako su je zaklali..." - ispričala je pred kamerama BN televizije ova žena. Nepokretna, paralizovana starica Darinka Mitrović /72/ je masakrirana na kućnom pragu a zločinci su na njenom telu ostavili pismo upućeno njenoj deci u kojem se hvale svojim zločinom. Na kućnom pragu su zverski masakrirani i supružnici Bogdan (66) i Dobrina Živanović (70). Bošnjački zločinci su bez milosti lišili života i nemoćne starce - Anđelka Pavlovića (79) i Vidosavu Trifunović (78) a od zadobijenih povreda u bolnici je preminula i Milenka Stevanović, stara 53 godine. Masakrirani su i starci Anđa Janjić (66), Filip Živanović (63), Stojan Živanović (69), Savo Maksimović, Ilija Milanović (71), Rado Ristić (73), Dušanka Milanović (73), Milenko Todorović (66), Nikola Živanović (71), Radinka Mitrović (47), Mirko Rakić (68), Radoslava Kovačević (78), Ilinka Blagojević (79), Rosa Neđić (50) i mnogi drugi. Tokom trajanja rata od 1992. do 1995. ubijeno je 3267 Srba, među kojima i 72-oje dece. Stotine žena i devojaka je silovano i zlostavljano u svojim kućama ili po logorima bošnjačke vojske.