PRIJEDOR: SJEĆANJE NA UBISTVO SRPSKOG DJEČAKA - IGOR (17) SUROVO UBIJEN U SVOM GRADU!

 

Tog crnog 30. maja 1992. Prijedorom su se prolomili krici i jauci neutješnih roditelja mladog Igora Kneževića. Imao je samo sedamnaest ipo godina kada su njegov mladi život prekinuli osvajači i agresori! Pripadnici "Zelenih Beretki" i drugih bošnjačkih paravojnih formacija su tog 30. maja 1992. izvršili napad na grad Prijedor sa namjerom da ovaj grad osvoje i etnički "očiste". Tog dana smrtno je stradalo 18, dok je teško ranjeno 26 građana Prijedora. Najmlađa žrtva bio je upravo Igor. Talentovan i izuzetno kulturan dječak, veoma zreo za svoje godine...dijete koje su svi u kraju izuzetno voljeli. 

Od roditelja je nasledio kulturu i lijepe manire, a bio je i veoma uspješan i u školi. Imao je Igor planove, želje, snove...ali te dječačke snove okrutno je prekinuo rat. Umjesto da danas uživa u porodičnom domu sa svojom djecom, a da se rata sjeća samo kao ružne uspomene, Igor nažalost tri decenije počiva na gradskom groblju. A njegovo ime i lik uklesani su i na spomeniku u Gornjim Orlovcima, zajedno sa još 18 prijedorskih boraca i civila, koji su izgubili živote tokom trajanja rata. Ostao je zauvijek dječak! Dečak sa hiljadu snova koji nije stigao postati čovijek. Taj 30. maj 1992. jedan je od najcrnjih dana u novijoj istoriji ovog grada. Samo pribranošću i hrabrošću branilaca grada, spriječen je veći masakr i pokolj nad srpskim civilnim stanovništvom. Toga dana hrabri, golobradi mladići ali i oni stariji i iskusniji, stali su u zaštitu nejači i suprotstavili se neprijatelju koji je već uveliko sijao smrt po čitavoj Bosni i Hercegovini. Svake godine taj datum budi različita osjećanja od tuge, žalosti i straha do ponosa!

Podsjećanja radi, čitav april i maj 1992. bili su obilježeni krvavim sukobima i užasnim zločinima nad srpskim stanovništvom širom Bosne i Hercegovine. Već tada je popaljeno na stotine srpskih sela a više desetina hiljada izbjeglica je ostalo bez krova nad glavom. Srbi su postali stranci u sopstvenim gradovima, selima, u svojoj zemlji. Bošnjačka Armija BiH je formirala mnogobrojne logore za Srbe širom Bosne i Hercegovine kao npr. u Sarajevu, Goraždu, Konjicu, Srebrenici, Maglaju, Zenici, Tuzli, Visokom, gdje su vršena silovanja, sadistička iživljavanja nad ženama, djecom i zarobljenicima i  masovna ubistva srpskog stanovništva. Ljudi su presretani po ulicama, ubijani, živi spaljivani po kućama kao što je slučaj sa Grahovištem 4. maja 1992.  I u Foči slična situacija - april i maj 1992. obiljleženi su jezivim zločinima, u Jabuci i Zebinoj šumi preko 40 ubijenih civila, među kojima i petogodišnja Ivana Vuković i desetogodišnji Petar Todorović. 

U Konjicu, Goraždu i Srebrenici srpski narod doživljava užasan genocid tog maja 1992. jer su još tada formirani logori za pripadnike srpskog naroda. U Srebrenici su već prve nedelje maja zarobljeni svi stanovnici srpskog sela Čumavići, ukupno 40 mještana, uglavnom žena i djece. Zatočeni su u logoru u Potočarima i danonoćno prebijani, mučeni i zlostavljani a neki i pobijeni. 

U Konjicu je prva žrtva pala 2. maja 1992. a do kraja maja ubijeno je više od 120 srpskih civila. Najteže je stradalo selo Bradina koje je napadnuto 26. maja 1992. a pobijeno je sve redom, od beba u kolevci do nepokretnih staraca...silovano je četrdeset žena, među kojima i šestoro djevojčica od kojih je najmlađa imala samo 12 godina! Jer takvo  je bilo naređenje, istrijebiti sve što je srpsko! U cilju stvaranja etnički čiste muslimanske države, snage Alijine tzv. Armije BiH zauzele su Goražde, formirale 19 logora, i započele sa genocidom nad srpskim stanovništvom. Za tri ipo nedelje u Goraždu je ubijeno preko stotinu srpskih civila, najviše starih i nemoćnih - ljudi su bacani u Drinu; nalazili su ih masakrirane i to sa zavezanim rukama. Oni drugi su ubijani po stanovima i kućama, a najveći broj je skončao po logorima. Nikola Heleta, preživjeli logoraš, u svojoj knjizi opisuje kako je u Goraždu samo jedno srpsko selo ostalo čitavo, dok su sva ostala popaljena!

Na red je stigao i Prijedor. U ranim jutarnjim časovima 30.05.1992. muslimanske snage su izvršile napad na grad sa namjerom da po istom scenariju, okupiraju grad, formiraju logore, počine zločine. Za razliku od mještana Goražda, Konjica i drugih gradova koji su odmah okupirani, mnogi građani Prijedora - kako Srbi, tako i Ukrajinci, ali i Hrvati, pa i neki Muslimani ustali su hrabro i stali pred agresora braneći svoj kućni prag. Grad jeste odbranjen ali uz mnogobrojne žrtve. 

U tom napadu brutalno je ubijeno 18 pripadnika MUP-a, civila i vojnika, a neki su likvidirani nakon ranjavanja i zarobljavanja. Najmlađa žrtva tog krvavog pira bio je dječak Igor Knežević, koji je imao samo 17 godina kada je mučki ubijen. Igor je jedna od prvih žrtava među djecom u ovom gradu. Kako navodi SRNA, svjedoci su ispričali da su muslimanski ekstremisti najpre ranili maloljetnog Igora a potom ga zarobili i zaklali u zaseoku Zajednice. U samo jednom trenu je ugašeno hiljade dječačkih i momačkih snova, želja, planova a jedna porodica ostala je večno zavijena u crno!

Pero Špadić vozio se sa još četvoricom-petoricom ljudi u kediju na stražarsko mesto u Kozaruši kada je naišla grupa od četvoro-petoro muslimana koja je, kako kaže da se kasnije saznalo, pre toga ubila troje Srba, među kojima i jedno dijete. Ti ubijeni Srbi su bili Dragan Pačariz, Goran Timarac i maloljetni Igor Knežević. 

– Pucali su po nama. Srećom vozač je bio priseban i uspio ostati na putu. Auto je bio izbušen, samo sam ja jedini pogođen u glavu, ali rana je bila plitka – prisetio se ranjeni Špadić.

Kome je mladi Igor bio kriv i zašto? Čime je zaslužio da bude zarobljen, strahovito mučen pa ubijen? Da li zato što je Srbin i pravoslavac? Da li zato što je samo želio da srećno živi u svom gradu, da se školuje, druži sa prijateljima? 

Nikada počinioci ovog monstruoznog zločina nisu procesuirani niti osuđeni iako su imena odavno poznata svima. Igorove ubice i danas se u bošnjačkoj javnosti percipiraju kao nekakvi "heroji" i "junaci". Međutim, kakvi su to heroji koji mogu zarobiti i ubiti dijete, koji mogu pucati u vozila hitne pomoći i po sanitetu, po stambenim zgradama, civilima, pripadnicima MUP-a i regularnoj vojsci vlastite države?! Građani Prijedora su ogorčeni što se, uprkos činjenici da su u Prijedoru stradala sva tri naroda, srpske žrtve negiraju i opravdavaju. Iako su mnogobrojni Prijedorski Srbi čak i oni koji su ostali bez jednog ili više članova svoje porodice, više puta u javnosti istupali i osuđivali zločine nad drugim narodima, sa bošnjačke strane do danas niko nije osudio napad na grad, ubijanje, mučenje, ranjavanje, zlostavljanje srpskog stanovništva niti su priznali srpske žrtve.  

Goran Dragojević, jedan je od civila koji su na taj dan teško ranjeni  pre 31 godinu. On je kao tridesetpetogodišnjak radio kao profesionalni vozač saniteta. Prisjeća se da su ga toga jutra u ranim časovima probudili i rekli da ide na intervenciju prema hotelu jer ima povređenih, ne znajući da su na Prijedor napad već izvršile paravojne formacije, “Zelene beretke” i naoružani muslimanski civili.

“Kao uobičajeno, sjedam u sanitet koji je obilježen, na sebi sam imao bijeli mantil, na lijevoj ruci oznaku Crvenog krsta i pod rotacijom sam krenuo prema gradu. Kod podvožnjaka sam presreo grupu od petnaestak ljudi koji su bili u svakakvim uniformama, trenerkama i naoružani. Neke sam i prepoznao jer sam radio takav posao, koji mi je omogućavao da kontaktiram sa ljudima”, prisjeća se tog jutra Dragojević. On navodi da su na njega otvorili vatru sa lijeve i desne strane i da je zadobio 32 prostrelne rane sa 32 metka. On je, iako se toga ne sjeća jer je sve vrijeme primao transfuziju, odmah prebačen sa Batajnice na Vojnomedicinsku akademiju i tamo proveo 18 mjeseci, 18 puta operisan i ležao šest mjeseci nepokretan. -Nakon svih intervencija noga mi je bila kraća sedam centimetra, sada je, na kraju, kraća 3,5 centimetara. Dan-danas imam ploču i 18 šrafova od koljena do kuka, tako imam u ramenu, u stomaku imam mrežu i tako funkcionišem”, rekao je Dragojević. Goran ističe da svake godine obilježava taj dan napada na Prijedor nastojeći da prenosi mladim generacijama da se to ne smije zaboraviti i da se treba masovnije obilježavati. - Jer toga dana kada smo svi spavali, mi nikoga nismo dirali, mi smo bili napadnuti, i to iz više pravaca, što sam saznao kad sam se vratio sa liječenja. Oni nisu prezali ni od toga što sam bio pod rotacijom i u sanitetskom autu. Čak ima i zapis sa radio-veze, kada su pitali komandanta nekog svog da li da puste vozilo, a on je odgovorio da ne puštaju nikoga. To je kršenje međunarodne konvencije, jer sanitet ima svuda prolaz. Oni nisu tada znali da li ja možda vozim njihovu majku, dijete, oni su išli sa namjerom da ubiju. Niko me ne može uvjeriti da nisu, jer su pucali iz toliko oružja po meni. Sreća je što sam bio sam jer bi sigurno nastradao”, kaže Dragojević.

 Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, na području Prijedora je ubijeno 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. U našim sjećanjima pored Mirka Daljevića, pamtimo i Igora Knežević, prvo dijete ubijeno 29.05.1992. tokom napada muslimanskih agresora na grad Prijedor a sjećamo se i najmlađih stradalnika - Bojana Tubića, novorođenčeta Željke i Miroslava, koje je poživjelo samo devet dana da bi 28.05.1992. preminulo u porodilištu u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika usled muslimanske blokade. Prema podacima DIC "Veritas", među najmlađim registrovanim žrtvama na području Prijedora je i dvomjesečna beba Andrijana Škorić koja je ubijena / stradala u avgustu 1995. godine. Nikada neće biti zaboravljeno ni ubistvo  devetogodišnje Bobane Zorić koji su likvidirali ekstremisti 5. korpusa, a pominjaćemo i imena odličnih, uzornih đaka - trinaestogodišnjeg Igora Marjanovića i šesnaestogodišnjeg Jovana Paprića koji su mučki ubijeni pa bačeni u masovnu grobnicu. Neće izblijedeti sećanje ni na Milenka Pantoša (17), Maju Bundalo (10), Bojana (10) i njegovu sestru Branislavu Radulović (14), na Danijela i njegovog brata Miloša Vukojevića, na Stojana Stupara (14), na Tijanu Ivanović (17), na Danijela Panića (5), Natašu Đukanović (15), Zorana Vukadinovića (14), na Dubravke Švraku (17), na Danijela Vučkovca (4), na Dušanku Zorić (14) i svu ostalu ubijenu, smrtno stradalu i ranjenu djecu prijedorske regije.

Prema podacima relevantnih institucija najstarije žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine. Na području Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 137 Srba, od čega 83 civila  i oni se od završetka rata vode kao nestali. Za zločine nad srpskim civilima u Prijedoru, pripadnici Armije BiH su osuđeni na ukupno 33 godina zatvora.