ISPOVIJESTI SRPKINJA IZ PRIJEDORA: PREŽIVjELE RATNI PAKAO, LIČNE GUBITKE I VELIKE TRAUME!
Suze srpskih majki malo koga zanimaju! Srpske žrtve se ne broje, tragične sudbine od kojih bi se hiljade filmova moglo snimiti nisu interesantne javnosti u BiH, a čini se istotako ni pravosudnim institucijama.
Za masovna ubistva preko 34 000 Srba u Bosni i Hercegovini donet je mizeran broj sudskih presuda a i one su bile uglavnom oslobađajuće ili sramno niske, ispod svakog kriterijuma. Ubistva srpskih civila registrovana su u SVIM opštinama u Bosni i Hercegovini, dok su srpska djeca stradala u čak 94% opština. Tokom posljednjeg rata na području Bosne i Hercegovine bilo je 546 logora za Srbe gdje su vršena silovanja, mučenja, zlostavljanja i likvidacije civila i zarobljenika. Mnoge srpske majke od Srebrenice, Goražda, Prijedora, Sarajeva, Konjica odnele su svoju tugu u grob, nikada ne ispričavši javno sve strahote koje su doživjele i proživjele. Ove hrabre, časne i poštene žene ne voze skupe džipove, nemaju skupe nekretnine i prevelike stanove. One se ne pojavljuju svakoga dana u medijima, one ne šire mržnju i ne ponižavaju žrtve drugih naroda kako to čine neki drugi.
Ove časne majke i supruge navikle su da žale i oplakuju svoju djecu i svoje najmilije u četiri zida, daleko od očiju javnosti. Podaci Informaciono-dokumentacionog centra iz Sarajeva govore kako je tokom rata ubijeno i smrtno stradalo 933-oje Prijedorčana srpske nacionalnosti. Srpska udruženja došla su do još većeg broja. Gotovo da nema kuće koja nije nekoga izgubila. Prijedorski Srbi o svojoj tragediji stidljivo govore iako su pretrpeli užasne gubitke, baš kao i pripadnici ostalih naroda. Srpkinje iz Prijedora, koje su ovdje rođene i tu živjele ali i one koje je rat doveo u ovaj grad ne skrivaju tugu kada govore o užasima koje su proživjele i doživjele tokom agresije na njihov grad. Mnoge su u tom ludom vremenu ostale bez muževa, braće, djece, očeva, majki, sestara..bez krova nad glavom i imovine koju su godinama sticale. Posebno ih boli nepravda i to što su Sud i Tužilaštvo gluvi i slijepi za njihove suze i tugu. Mnoge porodice su ostale i bez više članova, međutim, te žrtve se ne broje. Na osnovu izjava i intervjua koje su ove hrabre žene - supruge, majke, sestre, ćerke dale različitim medijima godinama unazad, ali i na osnovu zapisa u različitim knjigama i publikacijama, donosimo u narednim pasusima njihove ispovijesti.
BOL MAJKE KRSTE: "OSTALA BEZ MUŽA, SINA, ZETA, ROĐAKA I PRIJATELJA"
Među onima koji su ostali bez najbližih članova je i majka Krsta Baltić, srpska heroina, a istovremeno skromna i poštena žena. Ova žena tokom posljednjeg rata ostala je bez supruga, sina, zeta i velikog broja rođaka i prijatelja. Veliki dio rodbine ubijenoj je i tokom Drugog svjetskog rata. Njeni najbliži ubijeni su kao civili i žrtve ratnog zločina. Na svom kućnom pragu. U svom gradu. Sin Blagoja imao je samo trideset godina kada je mučki i svirepo ubijen u napadu bošnjačkih paravojnika. Nema čovijeka u Prijedoru koji nije čuo za ime velikog Blagoje Baltića. Bio je zaposlen u gradskoj bolnici a o njemu i njegovoj porodici i danas svi imaju samo one najljepše riječi i pohvale. Pamte ga kao izuzetnog čovijeka, dobroćudnog i uvijek spremnog da pomogne ali i kao profesionalca u svom poslu koji je svaki zadatak znao da odradi na najbolji način. Kao i svi zaposleni u Opštoj bolnici, i Blagoja se trudio da svoj posao obavlja maksimalno dobro.
Ime Blagoje Baltića i danas se u Prijedoru ali i u čitavoj bosanskoj krajini izgovara sa velikim poštovanjem i uvažavanjem. Blagoja je bio zaposlen kao medicinski tehničar u opštoj Bolnici u Prijedoru a ubijen je tokom juna 1992. tokom strahovitih napada na grad i okolinu. Njegovo ime uklesano je na spomen ploči koja je 1996. postavljena u atrijumu bolnice. Uklesano da nas večno podsjeća na humana dela ovog čoveka ali i da nas opominje na strašna razaranja koje rat i sukobi donose.
Ubijen je početkom juna 1992. u Kozarcu kao žrtva ratnog zločina koji su počinili pripadnici Zelenih Beretki, muslimanske paravojne formacije u okviru tzv. Armije BiH. Zločinci naoružani automatskim puškama, pištoljima i svakakvim naoružanjem od kojih je možda i najopasnije bila mržnja prema svemu što je srpsko, izletjeli su kobnog dana na ulicu i sasuli nekoliko rafala u Blagoju i njegovog zeta Zdravka Lukića (36) i rođaka Boška Bucala. Od zadobijenih povreda nedužni ljudi su preminuli na licu mesta.
Plakao je tada čitav grad a stotine ljudi odalo je počast svojim tragično preminulim sugrađanima. Tu nesreći nije bio kraj jer su zločinci nešto ranije u maju 1992. ubili i Blagojevog oca Boška, civila, penzionera od 60 godina i to na kućnom pragu. Učinile su to prve komšije Bošnjaci. Starina Boško, penzioner, ubijen je na samom početku rata kao civil, na svom ognjištu. Zlikovci su došli na tuđi kućni prag i sasuli nekoliko rafala u nedužnog čovijeka. Nije imao ni prut da se odbrani. Nije ni očekivao napad, vjerovao je komšijama.
Ispio je Boško tog proljećnog dana jutarnju kafu ne sluteći da će mu ona biti posljednja u životu. Miran i skroman, a opet uvijek vedar i prijatan čovijek doživio je strašnu, užasnu sudbinu. Krsta kada vide supruga ubijenog umalo se nije onesvjestila. Plakala je i jaukala na sav glas, pitajući se neprestano "zašto?!". Nedugo potom zlikovci joj ubiše i sina i još rođaka. Kao da su pošto-potom odlučili da ovoj ženi zagorčaju život i završe ono započeto još 1941. godine. Kako je majka sve to podnela, kako je junačko srce u grudima sve to izdržalo? Ko će to znati, ostala je živa da svjedoči, da im ima ko svijeću upaliti...
Tako je Krsta Baltić ostala i bez sina i bez supruga i zeta ali i bez mnogobrojnih rođaka i prijatelja. - Čovjek mi ubijen pred kućnim pragom, gdje je taj orah. A sina su mu ubili dolje u zasjedi, zajedno sa zetom i šurakom. - ispričala je još davno pretužna majka Krsta novinarima Alternativne televizije. Skrhana bolom jedva je izašla pred kamere. Nije imala snage više šta reći. Nije ni bilo potrebno. Njene suzne, uplakane oči govorile su više od svega..
Pripadnici Banjalučkog centra javne bezbjednosti uhapsili su 2013. u Kozarcu kod Prijedora Samira Alukića i Fikreta Hirkića,osumnjičene za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Alukić i Hirkić su optuženi za ubistvo četvoro Srba: Zdravka Lukića,te Bogdana,Blagoju i Ostoju Baltića. Semir Alukić i Fikret Hirkić su 2014. osuđeni pred Okružnim sudom u Banjaluci osuđeni na ukupno 19 godina zatvora zbog ratnog zločina nad srpskim civilima u Prijedoru.
ZDRAVKA KARLICA: "SUPRUGA UBILI, DECU OSTAVILI BEZ OCA"
Kazali su mi da je tu bombu bacio neki Hadžija, momak iz grada kojeg nismo poznavali. Raspitivala sam se za njega. Prvo sam čula da je preživio rat, a onda da je stradao. Kažu da je i on nedavno ekshumiran. Otišla sam da posjetim Zorana u bolnici u Prijedoru. Odmah je prebačen za Banjaluku. Tamo su nešto otezali sa operacijom, rekli nam da noga mora ići jer je već loše. Bilo je na hiljade gelera od te bombe, ali su mu oni pokušali spasiti noge.
U Banjaluci su mu amputirali nogu i onda ga helikopterom 5. juna 1992. godine prebacili za Beograd, gdje je preminuo. Njegovo tijelo su nakon pet ili šest dana vratili iz Beograda, tako da smo ga, hvala Bogu, uspjeli sahraniti. I to mi je bilo mučenje, čekajući hoće li taj avion sletjeti u Banjaluku ili neće. Pitam se samo kako je onima koji čekaju godinama a ne znaju gdje su tijela njihovih najmilijih." - ispričala je Zdravka prije nekoliko godina za medije. - Djeca su vrlo teško prihvatila njegovu smrt. Teško je kada dijete nešto zatraži, a tih godina se nije ni imalo. Kada bih rekla da nema, onda kažu: ‘Daje tata živ, bilo bi...’ To boli. Onda se mama strašno potrudi da to ostvari. Njegova majka je isto tako teško prihvatila. Ona je kao i ostale majke, jednako one plaču i jednako njih boli. Sve i jedna. Nije bitno kako se mama zove, nju jednako boli. Tada je bilo vrlo teško. Ne bih željela da se to ikome dogodi, kada shvatiš da ga nema više. Svi mi koji smo preživjeli tragediju možemo da pišemo romane." - dodaje Zdravka.
- Iznenada nas je probudio rafal iz automatske puške u prozor, tačno u toj sobi u kojoj smo spavale. Staklo se sve po nama rasulo..mi smo odmah ustale, a oni su govorili: "Ustajte, izlazite majku vam srpsku..". Opkolili su kuću i nešto su galamili što je građa u dvorištu pa zbog toga ne mogu da provale kroz prozor. Oni su galamili i psovali, stali su razvaljivati željezna vrata da uđu u kuću. U tom momentu mama me je uhvatila za ruku i gurnula me da izađem kroz prozor sa druge strane kuće..Tada su oni ušli u kuću i čula sam kako psuju kuda smo mogle da pobegnemo..Naša kuća i kuća Bože Inđića bile su u velikom plamenu. Kada su primijetili da bježimo, pucali su na nas.
- Otac je prethodno vezan, pa zapaljen živ, jer nema tragova ranjavanja. Na imanju smo imali osim kuće i kačaru, sušaru, dvije staje, i sve je izgorijelo. Ostali su samo šupa, svinjac i kokošinjac. Sa jednom stajom su izgorijele i ovce. - svedočio je Rade Inđić, čija je ispovijest objavljena i u "Crnoj knjizi" Miroslava Toholja. Stari Božo uvek je bio dobar sa svima, za života je pomagao ljudima, bio je tu za svakoga. Pomagao je i muslimanima, sa mnogima je bio i prijatelj. Ljudi su ga voljeli, cijenili i poštovali. Njegova smrt odjeknula je Prijedorom kao bomba i svi su tada shvatili da žrtva ZelenihBeretki može postati bilo ko. Veliki strah se tada uvukao među Prijedorčane, te niko nije smeo izaći iz svojih kuća.
ŽELJKA TUBIĆ - MAJKA NAJMLAĐE PRIJEDORSKE ŽRTVE
Željka Tubić, majka je najmlađe prijedorske žrtve, malenog Bojana, inače jedne od 12 beba koje su izgubile život te ratne 1992. zbog nedostatka kiseonika koji nije mogao biti dopremljen usled muslimanske blokade. Maleni Bojan poživio je samo deset dana. Željka i Miroslav su živjeli u Prijedoru zajedno sa svojim sinom Dejanom. Tubićeva je baš poput svih drugih majki bila nespremna za tragediju koja ju je zadesila, radovala se dolasku na svet dijeteta, ali nažalost, nedugo nakon rođenja, život njenog sina se ugasio zbog nedostatka kiseonika u bolnici. Kiseonik nije mogao biti dostavljen kopnom zbog ratnih dejstava i blokade od strane Međunarodne zajednice, ali i muslimanske vojske koji nisu imali sluha ni sažaljenja ni prema srpskim ali ni prema muslimanskim civilima čiji su životi bili ugroženi u Banjalučkoj bolnici. Kiseonik nije bilo moguće dopremiti ni vazdušnim putem, jer je na snazi bila zabrana Savjeta bezbednosti UN-a za letove iznad BiH. Željka je između ostalog ispričala:
"1988. sam upoznala svog supruga. Udala sam se naredne godine u januaru, a 30. aprila sam se vjenčala. Mog prvog sina Dejana rodila sam 17. februara 1990. godine. Život je do tada bio lijepa mladost - dobila sina u 21. godini, udala se iz ljubavi, muž radio, otac je tada imao dobru penziju. Bilo je neko lijepo vrijeme, neki lijep život i onda sam se u avgustu mjesecu 1991. zaposlila u kiosku beogradske "Borbe". Tada je već krenuo rat u Slavoniji. Sve je djelovalo kao da je to tamo negdje daleko (..) U svemu tome gledala sam da živim i formiram svoju porodicu. Ostala sam trudna sa Bojanom i radila sam sve do marta 1992. godine kada sam otišla na trudničko bolovanje. Već su se počele dešavati neke stvari u Prijedoru. Vidim to sad kad vratim film na početak 1992. godine kad je ovdje još bio mir. Tad je već krenula inflacija i sve. Ja sam prije sukoba u Prijedoru otišla sa sinom kod tetke na Urije. Bila sam već u poodmakloj trudnoći. To je bilo u aprilu 1992. a termin je bio 20. maj. Nakon sukoba u Prijedoru vratila sam se kući i još uvijek je bilo nepojmljivo većini, ne samo meni, da je rat ustvari počeo. Nisam bila svjesna toga, valjda od sve te euforije, jer moj Dejan ima tada nepune dvije godine a ja treba da rodim (..) Nisam mogla da zamislim da će se pretvoriti u ono u šta se pretvorilo. Tog 19. maja normalno sam otišla u bolnicu i rodila. U bolnici sam imala maksimalnu pažnju, sve je teklo dobro. Tog 28. maja je Bojan plakao i imao grčeve (..) Kada sam stigla u bolnicu skupili su se doktori, ljekari koji su mene poznavali. Bojan je dobio neku injekciju i doktorica Miljuš, koja je bila načelnica je rekla da on mora Banjaluku jer u Prijedoru nema mjesta u inkubatoru ali i zato što su tamo bolji specijalisti. Navodno pojačao se taj šum na srcu. Vratili smo se do hitne i tu sačekali da dođu njihova kola. Tada su već bile borbe u Kozarcu a moj brat je bio ranjen i ležao je na hirurgiji u Prijedorskoj bolnici (..) Kada smo stigli u Paprikovac na prijemom odjelu su preuzeli dijete. Imala sam osjećaj kao da sam negdje gore i sve to gledam odnekud odozgo. Kao da se to ne dešava meni. Izgubiš osjećaj za vrijeme i prostor. Izgubiš predstavu gdje si. Najbolnije mi je bilo, to je vjerovatno bio taj grč...pa i bebe osjećaju strah i sve. Taj posljednji naš rastanak bio je...jedva sam živa ostala. Bukvalno grčevito se uhvatio za moj prst tako jako da sam morala istrgnuti ruku da bi ga mogli odnijeti (..) Vratili smo se jer je Bojan ostao na intenzivnoj njezi a tamo nije bio dozvoljen pristup majkama.
Naveče je bilo, oko pola osam je zazvonio telefon. Zvao je moj djever i tražio je muža. Rekla sam da nije tu. Djever je rekao "Ne znam kako da ti kažem. Zvali su iz Banjaluke". - Šta je bilo? On je ćutao. Tad sam ja njega upitala "Jel Bojan?". Kaže: jeste. Bile su neke vandredne vijesti, tad nije bilo ni struje. Tad je javljeno na televiziji da je umrla još jedna beba. Nisam ni znala da bebe umiru bez kiseonika, bila sam zaokupljena. Nisam znala, uopšte nisam znala... (..).
Sad je u meni bio strah kako ovo dijete zaštititi. Mi njemu nismo mogli objasniti, on je svaki dan izluđivao pitanjima: "Kad će doći brat?", "Gdje je?", "Odnio ga čiko, kad će ga vratiti?" Ne može pojmiti da ga nema. Više od pola godine nije dao da razmontiramo krevetac, nego je ulazio unutra, igrao se i čekao brata. Nije mi javljeno za sahranu. Samo je stigao telegram da je beba sahranjena i da ću naknadno dobiti račun. Ovdje je bilo ratno stanje, do Banjaluke se ne može. Nismo mogli otići da sahranimo svoje dijete (..). Ne daju ti da odeš i doneseš svoje dijete i da ga sahraniš. Onda moraš sjesti i sam sa sobom popričati, da zadržiš koliko - toliko zdrav razum (..).
Kad je moj Bojan umro tad je moj brat koji je meni bio oslonac, uzor, neko ko je za mene bio nepobjediv i ko sve može, i čija je sama prisutnost činila da se osjećam bolje tad je ležao u bolnici, ranjen. Ranjen je u Kozarcu kroz rame, pa su tu bile operacije. Naš vjenčani kum je poginuo 19. juna na Koridoru. Nisam još ni izašla iz babina i to je bio još jedan, dodatni šok. Kao da je Bog želio da mi produži tu moju agoniju, tu moju muku. To je bilo još jedno iskušenje jer sam našeg kuma voljela kao brata. Zatim je brat i drugi put ranjen, kroz obje noge. U jednom danu 1994. sahranili smo i njega i djevera. U jednom danu moj brat sahranjuje svog brata, ja sahranjujem svog brata. U Jajcu je 1995. poginuo i sin moga brata, kada je autobus pogodila granata. On je bio u vojnoj školi. Sva ta dešavanja su me pogađala. Da ne pričam o školskim drugovima, prijateljima, komšijama i tako dalje. Cijeli rat nisam mogla na duže od dva mjeseca skinuti crninu sa sebe, to je ubijalo i mene i sve oko mene. Ai tako se nizalo. Kad je došla 1996. nisam mogla shvatiti da je mir (..). Da sam desetoro djece rodila poslije mog Bojana, moj Bojan je ostao meni otvorena rana za vijeki vjekova i nikad neće zarasti. " - stoji u potresnoj ispovijesti ove izuzetno hrabre, poštene i čestite žene koja i danas neumorno podsjeća na svoju ali i tragediju drugih majki čija su deca preminula usled nedostatka kiseonika, voljom komšija druge vjere ali i svetskih moćnika.
BOL MAJKE BOŽANE: "ISPRATILA SAM SINA NA POSAO, A PRONAŠLA GA MRTVOG"
Među prvim žrtvama u Prijedoru bio je i Duško Lukić, 23-godišnji mladić. Duško je bio uzoran i izuzetno kulturan, vaspitan momak pred kojim je bila svijetla budućnost. Bio je izuzetno darovit, talentovan, sposoban, vrijedan mladić, omiljen u društvu i cijenjen od okoline baš kao i njegova porodica. Duška su gotovo na kućnom pragu u rodnome gradu mučki i svirepo ubili pripadnici bošnjačkih paravojnih formacija koji su prešli kilometre i kilometre i iz svojih sela da bi došli na tuđi kućni prag. Naoružani različitim naoružanjem agresori su tog 30. maja 1992. počinili teške zločine nad građanima Prijedora srpske nacionalnosti pucajući na svakog koga bi zatekli. Majka Božana Lukić svog sina je tog jutra ispratila na posao da bi ga nedugo potom vratili u mrtvačkom sanduku. Zločin se desio u Ulici Nikole Pašića u blizini spomenika Mladenu Stojanoviću a krvavi pir su počinili pripadnici grupe Asima Muhića.
Ni trideset jednu godinu od počinjenog zločina ova hrabra majka ne krije tugu i razočaranje. Godine jesu prošle ali bol za izgubljenim djetetom nikada nije i ne može izblijedeti. - Ne postoji samo jedna strana, jedna bol i ne mogu svi na jednoj strani biti žrtve, junaci i patriote. Pošli su ljudi na posao, na svoja radna mjesta - jedni da voze hitnu, jedni da voze kruh. Naišli su neki zli ljudi i izveli svoje nečasne ljude da napadnu i tuku sve - i malo i veliko, i staro i mlado. Trebali su da sjede i da razgovaraju. Kolike su naše žrtve, njihove su bile veće. Oni su mislili da ćemo mi čekati sklopljenih ruku da oni naše ubijaju. Ja kao majka kad sam našla svoga sina mrtvog kojeg sam ispratila na posao vjerovatno bi i ja nešto uradila ali nikada nisam ni pomislila ni na osvetu ni na šta slično. Trebali su znati da će se i druga strana usprotiviti, nanijeli su nam veliko zlo ali nanijeli su i sebi. Ja da sam vlast, da sam država ja bi njih osudila i za njihove žrtve, oni su krivi i za svoje žrtve i za naše. - govori neutješna majka čiji je sin ubijen u gradu i to kada je krenuo na posao. - Ove sam sedmice četiri puta bila na groblju. Teško mi je da ne može biti teže ali ništa ja ne mogu promijeniti samo bih zamolila i ove i one tamo ljude da se spametuju, da se dogovaraju, da se više ne dešavaju ovakve stvari. - poslala je poruku svim građanima Bosne i Hercegovine ova hrabra žena.
DUJA CRNOMARKOVIĆ: ZA DLAKU PREŽIVELA MASAKR, SPAS PRONAŠLA U PRIJEDORU
U Prijedor je rat doveo više hiljada izbjeglica iz Sanskog Mosta koje su sa kućnog praga prognale muslimanske snage u jesen 1995. godine. Za samo nekoliko dana preko dve stotine civila, žena, djece a najviše starih i nepokretnih lica ubijeno je u Sanskom Mostu od strane 5. korpusa muslimanske Armije BiH. Oni drugi, iznemogli, ranjeni, preumorni imali su tu sreću da se domognu Prijedora i tu započnu neki novi život. Među njima je bila i Duja Crnomarković.
- Za mene je most na Sani je tog 10. oktobra 1995. bio most spasa a Prijedor grad slobode. To što smo mi doživjeli, to je strašno. Ne dao Bog da se to ikada više ponovi. Ono izbjeglištvo a naročito oni koji su svoju familiju izgubili...kao što sam ja i mnogo nas. Granatirali su našu izbjegličku kolonu. Đuro Karanović je poginuo dok je spašavao svoju dječicu, bio je odmah iza mene. Bilo je mnogo ubijenih i ranjenih. - ispričala je svoju ispovijest Duja Crnomarković, prognanica iz Sanskog Mosta koja je trajno prebivalište pronašla upravo u Prijedoru gdje je odlično prihvaćena od strane tamošnjeg stanovništva. Iako je izgubila gotovo svu imovinu ali i brojnu rodbinu i prijatelje tokom napada muslimanske vojske u Sanskom Mostu, u novoj zajednici, u Prijedoru je započela novi život sa novim ljudima. Ipak, sjećanja na rodni kraj nikada ne blijede te Duja redovno posjećuje svoj zavičaj i prisustvuje obilježavanju sjećanja na ubijene Srbe Sanskog Mosta.
NADA ŽUJIĆ: "U 55 DANA SU MI UZELI MUŽA I SINA"
Trideset i jednu godinu bol za svojim najmilijima u srcu nosi i Nada Žujić, neutešna supruga i majka. Njoj su muslimanski ekstremisti ubili supruga Boška /53/ i sina Borislava /19/. Boško Žujić bio je jedna od prvih žrtava u Prijedoru a ubijen je u dobro poznatom napadu razularenih muslimanskih ekstremista koji su 30. maja 1992. izvršili napad na grad i krenuli u pokolj srpskih civila i nejači. Boško je teško ranjen a potom i svirepo ubijen u ranim jutarnjim časovima oko 5h i 30 min. dana 30.maja 1992. u napadu muslimanskih paravojnih formacija na građane Prijedora. Usmrćen je kod restorana i velikog nadvožnjaka od strane terorističkih grupa Muhića, Alagića i Ećimovića. Još ni supruga nije stigla da oplače, a Nadu je pogodila nova tragedija. U napadu na srpski deo sela Raljaš muslimanski ekstremisti su 23.07.1992. počinili težak pokolj i masakrirali četvoricu mladića među kojima je bio i Borislav. Imao je devetnaest ipo godina kada je ubijen, masakriran. I ostala trojica mladića, dečaka imali su brojne povrede i tragove od mučenja. Najmlađi među njima bio je 16-ogodišnji učenik Mirko Daljević. lako je od tada prošla 31 godina. Nada kaže da vreme ne umanjuje bol: “Kako godine idu, tako mi je sve teže i teže. Njih dvojicu sam izgubila u svega 55 dana, pa možete misliti kako mi je bilo. Najveća utjeha mi je unuka koju imam od drugog sina”, rekla je Nada Žujić.
BOL NADE RADULOVIĆ: UBILI SU MI SINA, SNAHU I DVOJE UNUČADI OD 10 I 14 GODINA
Nada Radulović iz Prijedora podijelila je 2008. sa javnošću svoju tragičnu sudbinu iz posljednjeg rata. Njoj su na Ilindan 1993. pripadnici muslimanske vojske ubili sina, snaju i dvoje unučadi od 10 i 14 godina. Oni su toga dana ubijeni iako je na helikopteru pisala oznaka Crvenog krsta. U tom besomučnom napadu koji su izvršili muslimanski vojnici iz vojnog uporišta Vranovača, poginuli su pilot Branislav Radulović iz Prijedora, njegova supruga Biljana, ćerka Branislava (14) i sin Bojan.
– Sve me to boli i boleće do groba – rekla je tada sedamdesetšestogodišnja starica Nada Radulović, majka nastradalog Branislava. – Slično nešto sam doživela sa ocem koji je, u onome ratu, odveden u ustaški logor Jasenovac odakle se nikada nije vratio. Ni njega nema u bilo kakvoj evidenciji – dodala je Nada. Ova žena je u jednom danu izgubila čitavu porodicu a njen muž Boško umro je nedugo nakon njihove pogibije. Njoj je Boračka organizacija dodelila plac u Aerodromskom naselju u Prijedoru gde je živela sa ćerkom Slobodankom. – Šta su moje dvoje unučadi, ako nisu nedužne civilne žrtve. Najviše me boli što za njihovu smrt niko neće odgovarati, jer bi zločince trebala „stići” ruka pravde – kazuje uplakana Nada. I danas se sjeća tog događaja kao da se juče zbio. Taj crni Ilindan pamtiće dok je živa. – Pre nego što će otići na poslednje putovanje čula sam se sa sinom i rekla mu da se čuva – rekla je starica prebirajući fotografije na kojima su njeni najmiliji. Podsjeća na kraj osamdesetih godina proteklog veka kada je njen sin, nakon završene Vazduhoplovne vojne akademije u Zadru, dobio posao u Splitu iz koga će kasnije jedva živu glavu izvući. Priča da su lijepo živjeli on i njegova Biljana, koja je, sve do pred sam rat, radila u splitskoj vojnoj bolnici. Početkom devedesetih život za Srbe u tom gradu je bio nemoguć. Tako je bilo i sa Radulovićima. Po navodima bake Nade, djeca su imala problema u školi, nazivali su ih četnicima a mali Bojan je bio svjedok maltretiranja vojnika tadašnje JNA na tenku, usred Splita. Kasnije su uspeli da se prebace u Tuzlu, kod Biljaninih roditelja. Nakon Tuzle, opet u posljednjem trenutku, došli su u Banjaluku i tu započeli novi život. – Tog jutra trebalo je jednog ranjenog pilota prebaciti u Beograd. Bilo je potpisano primirje i dobili su dozvolu za let. U Beogradu je bila Biljana sa decom, jer je Bojan, nakon preživljenog šoka u Splitu, počeo da poboljeva. Odvela ga je na kontrolu kod doktora, priča baka Nada i dodaje da je, na povratku iz Beograda, poslijepodne, negdje oko šest sati helikopter pogođen sa brda Vranovača, kod Brčkog. Tijela poginulih nađena su blizu železnice stanice. Bila su ugljenisana. Muslimanski vojnici kasnije su se i hvalili zločinom. Sahranjeni su na groblju Pašinac u Prijedoru.
CRNE MARAME I TUŽNA SEĆANJA
Marija je sa dvoje djece izbjegla iz okupirane Dervente početkom aprila 1992. godine a privremeni smještaj pronašla je upravo u Prijedoru. - Za mene će Prijedor uvijek biti i ostati drugi moj grad i grad gdje žive dobri ljudi. Oni su meni pritekli u pomoć kada je moja kuća napadnuta a grad zauzet i okupiran. U martu i aprilu 1992. su naša sela stradala i popaljena, Brod, Derventa, Odžak, Šamac..zločini su teški počinjeni. Ja sam jedva izbjegla ali mnogi nisu. Naši Srbi su zarobljeni u logore, silovane majke sa svojom djecom, koliko djevojčica, naših pravoslavnih Srpkinja je silovano po logorima i po kućama od muslimana i dobrovoljaca iz Hrvatske po Derventi, Brodu. To je sve bio mart, april, maj 1992. godine a tad ništa nije ni bilo u Prijedoru. Ja sam ovdje došla i normalno se još živjelo , govorila sam ljudima "Ljudi, pa pazite i ovdje će isto pokušati da urade vidite da ubijaju Srbe u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, po Konjicu, Zvorniku, Foča, Goražde, naša Posavina, stotine žena, civila, je ubijeno naših...i vama će isto ovdje počiniti. Nisu me slušali, normalno se živjelo u Prijedoru i radilo kao da nije ništa. I onda su stvarno muslimani napali 30. maja 1992. i Prijedor valjda isto da počine ono što su nama, da pobiju i porobe narod, samo je odbrana ovdje bila mnogo bolje organizovana. Bila sam upravu, ispostavilo se tačno sve što sam govorila. - kazala je Marija koja i Prijedor i Derventu doživljava kao svoje gradove.
Ljiljana je imala samo 17 godina kada je u oktobru 1995. njen grad Prijedor žestoko granatiran. - Prvi napad na grad se desio u maju 1992. a onda je i drugi napad bio 1995. godine, tada su protjerali hiljade Srba iz Sanskog Mosta i granatirali Prijedor i sela Gomjenicu, Pusnove, padale su granate, bilo je poginuli i ranjenih, čak i djece. Tada sam se zatekla u gradu, ostala sam paralisana i u strahu dok su pucali topovi i dok su granatirali naše ulice i sve što su stigli, ta trauma se ne zaboravlja, jedva sam uspjela da se spasim i preživim.
Pod kakvim pritiskom se nalazio grad Prijedor tri ipo godine rata najbolje svjedoče i izjave zaposlenih u gradskoj bolnici u Prijedoru za koje nisu postojali ni odmori ni pauze već se radilo bez prestanka punom parom. - Imamo ovdje veliki broj pacijenata, zbrinjavamo i svakog sata dovoze nove ljude. Tu su prostrelne rane nanete vatrenim oružjem, imamo i ranjavanja od snajpera, dosta ljudi je ranjeno od granata, znači eksplozivne povrede po tijelu. Ima dosta djece, pokušavamo da stignemo do svakog pacijenta i pomognemo baš svakome, nije lako. Puca se i neprijateljska strana granatira ali moramo raditi i u takvim uslovima jer su nam životi pacijenata najbitinije. Osim ranjenika imamo i ljude kojima je zbog bolesti neophodna pomoć pa i njima pomažemo (oktobar 1995.) - ispričala je 1995. medijima medicinska radnica zaposlena u gradskoj bolnici u Prijedoru koja je čitav rat provela u ovoj ustanovi pružajući pomoć ugroženom narodu.
Ukrajinka Ljuba Vavrek još 1992. ispričala je medijima kako je život sa Srbima u Prijedoru bio idealan, kako se u Jugoslaviji lijepo živelo i kako rat i napadi na grad nikome nisu bili potrebni. - Uvek je bilo dobro, uvek je bilo složno. Ukrajinka sam, niko me nije tjerao od moje kuće, niti me tera. Sve je dobro - oštro je demantovala Ljuba velikobošnjačke laži o progonu nesrba iz Prijedora što se može čuti na video snimku o prijedorskim Ukrajincima koji je dostupan na društvenoj mreži Youtube - Muž mi je Ukrajinac. On radi trenutno u kasarni, "Žarko Zgonjanin se zove kasarna. Tu su ga pozvali, inače je radio u Elektro-keramički kombinat, sad radi na opravci oružja, topova..tu su ga pozvali. Radi odgovoran posao bez obzira što je Ukrajinac. Nema to veze, nisam primjetila da mu je iko išta rekao, sve je u redu.. - rekla je Vinka R. Srpkinja udata za Ukrajinca takođe na pomenutom snimku. Sa njom se složila i Ukrajinka Ksenija D. V. inače udata za Srbina. - U Orlovcima Srbi i Ukrajinci lijepo žive, mislim da nema boljih odnosa. - rekla je nasmijano ova žena potvrdivši kako nijedna propaganda ne može narušiti prijateljske i dobrosusedske odnose između dva naroda.
Starici Đuji Ugren iz zaseoka Beširi kod Donje Dragotine ratne 1993. pripadnici bošnjačkih snaga ubili su sina Mirka koji je imao samo 26 godina. - Znači mi puno posjeta svakog, i da mi ne donose ništa, znači mi puno da me obiđu. Da vide šta radim i kako sam. Niko još nije došao do mene do danas, niko...jesu dolazili kad je sin poginuo, donijeli neka dva paketića i niko više. - rekla je 2018. medijima ova hrabra žena prilikom posjete predstavnika Organizacije porodica zarobljenih i nestalih opštine Prijedor koji su joj tada uručili humanitarnu pomoć
Teška je i priča Mire koja je imala trideset godina kada je početkom juna 1992. bila primorana da napusti svoj rodni Prijedor zato što su Zelene Beretke 30.05.1992. izvršile napad na grad. - Uvijek mi bude zlo pred taj datum, vrate se uspomene. Bilo je strašno. Sanjam često te dane, kao da i danas čujem kako pucaju, prije da će sve pobiti, psuju nam majku četničku. Sanjam to često i ne znam više da li je java ili san. Ja sam se tad tresla a ostale su i sad traume, što nas niko ne pita kako nam je bilo? Djeca su vrištala, svi smo se krili a pucnjava je trajala čitav dan. Staviš mu ruku na usta i moliš ga da ne vrišti jer ako čuju pobiće sve. Sve bi nas poubijali da ih nisu naši hrabri momci zaustavili i spriječili dalji pokolj. Pucali su, kažu po zgradama i kućama. Nisu oni došli po vojsku JNA, nego smo meta bili svi mi - ja, ona baba, djeca, došli su oni po civile da se na njima iživljavaju, to je njihov rang ali su se prevarili, jer je vojska ovdje stala u odbranu i spriječila ih da ubijaju i hvala im. Sve bi nas poubijali da nije bilo ovih junaka koji su položili svoje živote zarad svih nas. Niko se nije osjećao bezbjedno ni sigurno. Morali smo prvim vozilom pobjeći iz grada. Bilo je teško u izbjeglištvu ali smo se vratili u Prijedor. Samo da smo glave sačuvali. Traume su ostale, šta bi da nam nije bilo vojske. Pobili bi nas ko zečeve, nema dana da o tome ne pomislim. Nismo naivni znamo šta je bilo u Sijekovcu, u Goraždu, Sarajevu i kako su prošli Srbi i žene naše tamo - rekla je Mira, Prijedorčanka koja je preživjela napad Zelenih Beretki, medijima iz Republike Srpske koji su pre nekoliko godina više puta intervjuisali i obične građane Prijedora, tada civile, sa ciljem da sumiraju njihova sećanja na tragični 30. maj 1992. godine. Teška je i pretužna priča Milje Medić iz Brezičana Prijedora koja je ostala bez tri sina i unuka. - Ostala mi je samo unuka. Imala sam i brata ali je umro prije dvije godine. Prije njega mi je umrla sestra od 20 godina – s tugom je 2019. ispričala medijima Milja svoju tugu.
Ima li suza za srpske žrtve? Čuje li neko vapaje srpskih majki, srpskih očeva,ćerki, supruga, srpske djece ?
Korišćeni izvori:
Nikola Borković - "Šta su skrivile?"
RTRS, BN TV, Glas Srpske, Politika
Коментари
Постави коментар