RADENKO ĐAPA - PRVA ŽRTVA RATA U PRIJEDORU; UBISTVO KOJE JE NAJAVILO PAKAO

"Radenko Đapa - prva žrtva proteklog odbrambeno-otadžbinskog rata u Prijedoru ubijen 01.05.1992 od strane muslimanskih ekstremista" - uklesano je na spomen obeležju u Kozarskoj ulici na mestu gde je okrutno ugašen jedan mladi život. Dvadesetogodišnji mladić Radenko Đapa, na putu ka radnom mestu, mučki je ubijen u noći između 30. aprila i 1. maja 1992. godine sa četiri metka u leđa i jednim u glavu a na mestu njegovog stradanja svake godine se okuplja se rodbina, prijatelji, ali i predstavnici organizacija proisteklih iz proteklog rata. Svi su saglasni – uspomena na Radenka ne bledi ni nakon gotovo tri decenije od njegove smrti. 

Drago Bosančić svedočio je pred Haškim tribunalom kako su ovaj zločinački čin počinili naoružani muslimanski ekstremisti iz mesta Puharska sa ciljem da izazovu međunacionalne sukobe, zaplaše i isprovociraju srpsko stanovništvo u Prijedoru. Međutim, ni dan danas počinioci nisu privedeni pravdi niti procesuirani što je uobičajena situacija kada se radi o srpskim žrtvama. 

Od tog dana više ništa nije bilo isto u Prijedoru! Tada je zvanično počeo rat u ovom kraju a sve pretnje i zle slutnje počele su da se ostvaruju. 

Srbin po nacionalnosti, pravoslavac po veroispovesti,  policajac po struci - mladi Radenko je vrlo lako postao meta ekstremnih nacionalista koji svoju mržnju nisu skrivali. Radenko je izrešetan sa pet hitaca i to je bila prva žrtva rata u ovom gradu. O ubistvu Radenka Đape svedočio je pred Haškim tribunalom i Prijedorčanin Drago Bosančić koji je ispričao kako su Đapu ubili pripadnici muslimanskih formacija iz sela Puharska sa ciljem da izazovu nemire i međunacionalne sukobe. Radenko je bio uzoran i skroman mladić - pošten, dobrodušan, vredan, spreman uvek i svakome da pomogne. Bio je ponos svojih roditelja, omiljen u društvu, uvek nasmejan i veseo. Imao je prijatelja među pripadnicima svih naroda a o njemu danas imaju lepe reči i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, Ukrajinci... Radenko je voleo svoju profesiju i bio je veoma predan poslu koji je obavljao. Zato je i sama vest o surovom ubistvu ovog mladića potresla sve građane Prijedora i probudila veliko nepoverenje.  

Danas je obeležena trideseta godišnjica ubistva Radenka Đape a vence su kod spomen-ploče u Kozarskoj ulici položili majka Marija, a potom i članovi Radenkove porodice, gradonačelnik Prijedora, delegacije Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, članovi boračkih organizacija i drugih udruženja, te prijatelji i meštani Gornjeg Jelovca.

Kako je živeti sa bolom za izgubljenim detetom najbolje zna Marija Đapa, majka prve žrtve ubijene u Prijedoru. Vence kod spomen-ploče u Kozarskoj ulici položile su brojne delegacije, a prvi put se na mestu pogibije svoga sina jedinca nije pojavila Radenkova majka Marija, koju je bolest sprečila da danas prisustvuje ovom pomenu.

Ona je prošle godine medijima ispričala:"Ovaj dan budi najteža sjećanja i svaka godina je sve teža. Za pogibiju mog djeteta nije niko odgovarao i želim da se neko pobrine za to da odgovara onaj ko je kriv, rekla je Marija Đapa. - Na današnji dan otišao mi je sin od kuće i više se nije vratio. Ubili su ga, ne znam ni ni šta je. Četiri su mu metka ispalili u pluća, jedan u glavu. - rekla je Marija prošle godine. Umesto nje, cveće je kod spomen ploče položio njen brat, Radenkov ujak, Nenad Zavišić.

“Današnji dan je potvrda ovog naroda za borbu za vječnu slobodu na ovim prostorima. Marija je ostala sama, dvije kćerke je izgubila prije rata kada su imale 5 i 19 godina. Teško je nositi se sa bolom sve ove godine koje su prošle jer to je nenadoknadiv gubitak za majku, za porodicu”, rekao je novinarima Zavišić.

Marija je nedavno izgubila i supruga a čitav život joj se sveo na obilaženje grobova najmilijih, paljenje sveća i sećanja na neke lepe dane. Živi od uspomena. Voli da se seti perioda kada je sve bilo lepo i kada su svi živeli srećno u zajedništvu i slozi. I njen Radenko družio se sa decom svih vera i nacija, nikada se nikome nije zamerio. Bio je u odličnim odnosima sa svima. Zato je i boli što još uvek niko nije odgovarao za ovaj gnusan zločin. Kome je i zašto bio kriv ovaj mladić? Posle smrti sina jedinca u kući Đapa više ništa nije bilo isto.

 - Radenko Đapa je u noći između 30. aprila i 1. maja 1992. godine ubijen. Njegov Gornji Jelovac uvijek će se sjećati tog dvadesetogodišnjaka koji je bio na početku života, i koji je treće dijete koje su njegovi roditelji Rade i Marija Đapa izgubili. Njihove dvije kćerke umrle su ranije, tako da su ostali sami, rekao je svojevremeno Milan Stojanović, pukovinik VRS i kum porodice Đapa. 

Predsednik gradske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Zdravka Karlica rekla je da je za ovaj zločin niko nije odgovarao, te da je više nego jasno da su prve žrtve u Prijedoru bili Srbi. Predsednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, Zdravka Karlica naglasila je da, na žalost, nikad niko nije odgovarao ni za Radenka ni za ostale naše žrtve u Prijedoru. “Samo se izgleda ovdje zakon neki stvara odnosno sudi se samo Srbima. Žao mi je što danas nema ni njegove majke, ali boli ta nepravda prema srpskim žrtvama. Kad ubiju policajca u nekim drugim zemljama onda se to zove terorizam. Radenko je bio policajac, krenuo na posao i svirepo ubijen, a do danas niko nije odgovarao. Godinama pričamo istu priču da se sudi samo Srbima, a da Bošnjaci ne odgovaraju. Strašno je kada pogledate ovu uplakanu majku i mnoge koje su izgubile djecu ili djecu koja su ostala bez roditelja,Ja bih, zaista, i uputila apel da se to nikada nikome ne desi. Ovo je strašno, jer i od Đape majka i mnoge majke i ta djeca koja su ostala bez roditelja, niko njih ne razumije, lako je početi rat ali treba živjeti sa tim, rekla je Karlica.

Potpredsednik gradske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Slaviša Knjeginjić svake godine ističe da je pucanj u Đapu bio pucanj u mir, jer je taj nemili događaj označio početak rata u gradu na Sani.  - Danas je 12 godina kako smo postavili spomen- ploču našem prvom poginulim sugrađaninu, a tužilaštvo i sud nisu se pokrenuli sa mjesta. Jednostavno srpske žrtve se, kao i obično, ne pominju”, rekao je Knjeginjić tokom prošlogodišnjeg obeležavanja istakavši da će oni i dalje pominjati, opominjati i da će valjda jednom doći vreme kada će pravda stići odgovorne za svirepo ubistvo Đape, koje je prouzrokovalo sve nemile događaje u Prijedoru koji su kasnije usledili: "Kao i obično Tužilaštvo i Sud BiH ne zanima ovaj događaj i slučajevi kad su u pitanju Srbi, njih ništa ne zanima. Ovo je istina bila da je ovdje bilo prvo ubistvo Radenka Đape, zatim 22.maja ubistvo na Hambarinama dva momka , a četiri ranjena i da je 30. maja bio napad na Prijedor. Sve to je dovelo do toga da su se u Prijedoru desile mnoge stvari koje nas i dan-danas prate.  On je tada napomenuo da je sve kulminiralo napadom na grad Prijedor 30. maja. - To nam sve govori da su ta dešavanja upravo bila pripremana da se u Prijedoru započne rat. Sud se nikad nije bavio ovim događajima. Uvijek su se bavili posljedicama, a uzrocima niko. Poruka je da ubuduće vodimo računa svi mi, svi građani Prijedora, da nikad više ne dođe do ovoga da ne bi bili žrtve mnogih političkih previranja koja se dešavaju.To je jedina poruka, da mir vlada u cijeloj BiH”, istakao je Knjeginjić na ovogodišnjem obeležavanju.   

Sveće za Đapu upaljene su širom grada Prijedora a prve žrtve prisetili su se i oni najstariji građani ali i učenici osnovnih i srednjih škola. Milica, građanka Prijedora, ne skrivajući razočaranje zbog neprocesuiranja ovog i drugih zločina rekla je 2009. godine za medije: - Kad su oni ubili tog divnog mladića iz poštene porodice, šta više kazati na sve to. On je otišao da zaradi za hljeba, a vratili su ga u sanduku. Zašto? Zato što je bio Srbin? Sve je ispričano davno. Onda smo bili potencijalne žrtve tih nenormalnih zločinaca. Boli i to što što sudovi štite ubice i počinioce, mi ne znamo jesu li Đapine ubice danas slobodni ili nagrađeni nekim titulama i foteljama jer tako kod njih to ide. Kad ubije neko Srbina, u Sarajevu je heroj. Caco, Ćelo, Naser Orić, Rasim Delić...šta ako su te ubice poginule u napadu na grad ili srpska sela pa ih vode kao muslimanske civilne žrtve Prijedora? Ili su živi pa se vode kao povratnici? Ne štiti i ne skriva njih sud tek tako. Ne zaboraviti da su i pre toga u martu i aprilu desetine srpskih sela gorijela u Posavini, Hercegovini...već tada je bilo logora za Srbe, koliko je žena silovano i ubijeno, i mnoga djeca su tad ubijena širom Bosne i Hercegovine. Nas je sve to isto čekalo i ovdje jer oni su iste scenarije sprovodili u svakoj opštini širom BiH, a samo nas je sudbina sačuvala da preživimo sve to kad su napadali."  

Ubistvom Radenka Đape, ekstremni muslimani upalili su iskru koja je izazvala ogromni požar koji se do danas nije potpuno ugasio. Već 22. maja 1992. u napadu muslimanskih ekstremista na vojnike koji su se mirno vraćali svojim kućama kod mesta Hambarine ubijeno je i ranjeno šestoro mladića, Srba i Hrvata. Pet dana kasnije u Babićima su iz vatrenog oružja ubijeni penzioneri Pantelija Gajić (65) i Danilo Lauder (55). Dana 30. maja 1992. muslimanske formacije su izvršile organizovani napad na grad Prijedor sa ciljem da proteraju srpsko stanovništvo i počine zločine. U tom krvavom napadu ubijeno je 18, a ranjeno 25 građana (policajaca, vojnika i civila). Najmlađa žrtva je bio sedamnaestogodišnji Igor Knežević koji je zarobljen, mučen pa zaklan u zaseoku Zajednice. 

Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, ubijeno je 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. Najmlađa žrtva je bio Bojan Tubić, novorođenče Željke i Miroslava, koje je poživelo samo devet dana da bi 28.05.1992. preminulo u porodilištu u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika usled muslimanske blokade. Prema podacima DIC "Veritas", među najmlađim registrovanim žrtvama na području Prijedora je i dvomesečna beba Andrijana Škorić koja je ubijena / stradala u avgustu 1995. godine. Najstarije žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine. Na području čitave Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 135 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali. 

Za zločine nad srpskim civilima u Prijedoru, trojica pripadnika Armije BiH su osuđeni na ukupno 31-u godinu zatvora.