POTRESNE SUDBINE SRPSKE DJECE IZ RATNE VLASENICE: PROGONI, UBISTVA, RANJAVANJA, LOGORSKE PATNJE

 Svakog 21. aprila građani Vlasenice se tradicionalno okupljaju u velikom broju kako bi na dostojanstven način odali počast svima koji su ubijeni i stradali tokom minulog rata (1992-1995), kako bi obilježili početak rata u svojoj opštini ali i izrazili zahvalnost svima koji su branili ognjišta i nejač. Memorijalnom šetnjom, molitvom, polaganjem cvijeća, paljenjem svijeća i javnim govorima stanovnici ovog podrinjskog mjesta pokušavaju da sačuvaju uspomenu na tragičan period prisjećajući se nevino ubijene djece, silovanih i zlostavljanih žena, logorskih patnji zarobljenika, te okrutnih mučenja kojima su mnogi ljudi bili izloženi 

Glavni cilj je, smatraju Vlaseničani, da se među omladinom probudi svijest i da se sačuva sjećanje na sve one kojih više nema, te da se kroz zajedništvo i solidarnost krene putem neke bolje i prosperitetne budućnosti. 

Pripadnici bošnjačkih oružanih  snaga, takozvane "Armije Bosne i Hercegovine" su tokom posljednjeg rata (1992-1995) na teritoriji srednjeg Podrinja ubili 3267 građana srpske nacionalnosti, uključujući i 72-oje djece. Preko 650 djece je u ovim napadima ranjeno ili je bilo zatočeno i zlostavljano. Samo na području predratne vlaseničke opštine (uključujući Miliće i Šekoviće koji gravitiraju ka Vlasenici) ubijeno je i stradalo blizu pet stotina Srba, među kojima je bio i veliki broj žena, te starih, bolesnih i nemoćnih lica.

Na crnom spisku ubijene, zlostavljane, zatočene i ranjene srpske djece vlaseničke opštine su pedeset i tri imena. Iako su roditelji činili sve da svoju djecu sačuvaju od ratnog ludila, to im nije uvek polazilo za rukom. Srpska djeca svjedočila su najokrutnijim scenama - ubistvima, mučenjima, progonu, diskriminaciji. Neka mjesta u školskim klupama zauvijek su ostala prazna s obzirom da vojnici bošnjačke armije nisu nikoga štedeli u svojim krvavim pohodima. Ubijana su i djeca u majčinim utrobama i sve to da "Srpkinje ne bi rađale četnike" kako su voljeli da kažu često komšije Muslimani.

Nad građanima srpske nacionalnosti su tokom trajanja rata počinjeni brojni ratni zločini od masovnih egzekucija, silovanja, mučenja, nasilnog i sistematskog progona pa sve do uništavanja društvenih, kulturnih i vjerskih objekata. Vrlo brzo su širom vlaseničke i susjednih opština formirani i logori za Srbe u kojima su vršene najgnusnije torture i zvjerska mučenja, sadistička iživljavanja, silovanja, sakaćenja te masovne egzekucije. Žrtve ratnog bezumlja bili su civili oba pola i svih uzrasta: od male djece do starih i nemoćnih. Uništeno je i spaljeno preko dvadeset sela i zaselaka a mnoge kuće do danas nisu obnovljene. Osim Srba, žrtve bošnjačke armije su bili i brojni časni Muslimani koji su hapšeni, mučeni i zlostavljani (neki čak i ubijeni) samo zato što nisu željeli da uzmu oružje u ruke i ubijaju svoje dojučerašnje komšije Srbe. Tako su neki od njih svoje poštenje i dobrotu platili glavom. 

Djeca rata koja su imala tu sreću da prežive četvrogodišnji teror i agresiju danas su odrasli i zreli ljudi. Mnogi od njih imaju svoje porodice i ne daju zaboravu sve ono kroz šta su prošli i to samo zato što su bili druge nacionalnosti. 

Rat u Podrinju započeo je mnogo ranije, još 1990. godine kada kreću prvi napadi na srpsko stanovništvo. Prva žrtva vlaseničke opštine bio je Vlado Lazarević, (kojeg je otrovao komšija Musliman 1991. godine) a kojem će tokom rata biti ubijena čak tri sina a nakon toga mučeničkom smrću postradaće i njegova ćerka. Prva žrtva u Podrinju bio je Ranko Baranac ubijen za slavskom trpezom 12. januara 1992. od strane muslimanskog ekstremiste. Rat se potom preliva na Foču gde izbijaju neredi i napadi na Srbe. Već 31. marta i 1. aprila 1992. "zelene beretke" napadaju Bijeljinu prilikom čega je ubijen Risto Stevanović, prva žrtva bošnjačkog terora. U napadu na Zvornik 5. aprila biva ubijen Mihajlo Stanojević a tri dana kasnije likvidiran je i Rade Radović zvani Luka. Opet kreću napadi na Foču, pale se srpske kuće i ubijaju civili. Dana 11. aprila 1992. u napadu na selo Nekopi kod Goražda ubijen je Nikola Dragičević, a dan kasnije muslimanske snage napadaju srpsko selo Glavice kod Višegrada prilikom čega monstruozno biva likvidiran Mićo Inđić.

18. aprila 1992. kreću napadi oružanih paravojnih muslimanskih formacija na prostor Srebrenice i Bratunca. Već tada se u zloglasnom selu Potočari formira Štab muslimanske paravojske i logor za Srbe kroz koji će proći oko stotinu civila. U dobro organizovanoj zasjedi tzv. Armije BiH tog aprilskog dana je mučki ubijen Ljubo Stjepanović koji se vraćao svojoj kući. Istog dana muslimanski teroristi likvidirali su dvojicu pripadnika regularne vojske JNA što unosi dodatne nemire među srpsko stanovništvo. 

Srbi u Vlasenici uspjeli su da preteknu ekstremne struje SDA i spriječe njihove scenarije iz Bijeljine, Foče i Zvornika. Mile Simanić je podsjetio je da je sa područja ove opštine život izgubilo stotine ljudi, što je za ovaj mali grad previše. Simanić je rekao da su tog 21. aprila 1992. Srbi bili prinuđeni da se brane jer su, zahvaljujući operativnim podacima, saznali da su napravljeni spiskovi za likvidaciju Srba, kao što je bio slučaj i u Drugom svjetskom ratu.

– Spiskovi koji su pravljeni za ubijanje Srba ovdje nazivani su kao stado za klanje ili krvavi petak. Sve ostale žrtve treba uvijek pominjati, sve ostale borce treba pominjati. Koliko smo dali krvi za našu svetu srpsku zemlju, trebalo bi da svo cvijeće cvijeta crveno. Preduhitrili smo ih, izašli smo i zaposjeli čitavu Vlasenicu, tada smo bili jedinstveni, niko nam ništa nije mogao. Moram napomenuti da je odbrana morala biti najteža – ratom koji niko nije želio – napomenuo je Simanić.

Goran Đurić izjavio je novinarima da je ovo jedan od važnijih datuma u novijoj istoriji, dan kada su borci spriječili da se ponovi scenario iz Drugog svjetskog rata.

– Naš narod je sigurno malo i zaboravan, zbog čega smo sami krivi. Narod na području opštine Vlasenica je u Drugom svjetskom ratu izuzetno stradao, veliki masakri i zločini su se desili, prije svega u Rašića Gaju, gdje je oko sedam do 10 sveštenika ubijeno, gdje je jedan zakucan o bukvu, što govori o strahoti tih zločina. Moramo se boriti protiv tih neistina, samo istinom. Ono što smo radili je bilo potpuno ispravno, samo smo se borili za slobodu srpskog naroda i, kao što kažu, sloboda uvijek treba da se piše velikim slovom – rekao je Đurić.

Spomenko Stojišić podsetio je da se 21. aprila 1992. godine srpski narod Vlasenice samoorganizovao i, oružanom otporom, suprostavio namjerama da bude uništen ili protjeran sa ovih prostora.

"Danas se neki pitaju od koga je Vlasenica oslobođena. Oslobođena je od onih koji su imali zle namjere i htjeli da unište viđenije ljude u Vlasenici, da nas obezglave, a poslije toga šta bi bilo, Bog samo zna", rekao je Stojišić dodajući je da je opština Vlasenica pretrpjela ogromne civilne žrtve i razaranja, a da je veliki broj boraca i civila teže ili lakše ranjen.

Radomirka Duvnjak, supruga poginulog branioca rekla je: "Nama je bitno da se svaki put na obilježavanju pomenu naše žrtve, da se pomene stradanje srpskog naroda, da se ističe način na koji su se oni borili. Jednostavno želimo da se skine teret sa srpskog naroda, da nismo mi krivci za protekla dešavanja i da smo samo htjeli da slobodno živimo i ostanemo na našim vjekovnim ognjištima".

NOĆ UOČI 21. APRILA - NAJTEŽA OD SVIH

Milica je imala samo četrnaest godina kada je krenuo rat u njenom gradu. Pohađala je školu, i osjećalo se u vazduhu da nešto nije u redu. "Naše komšije su se početkom 1992. naglo promijenile, nisu to bili isti ljudi. Malo malo pa čuješ da nose puške, da imaju naoružanje, nađene bombe, nađeno ovo...slutili smo da će kad tad te cijevi biti okrenute prema nama. A nismo se tome nadali, naročito ne od naših komšija. Kad je puklo u Bijeljini, gledali smo preko TV naše Srbe kako bježe, svjedočili su paklu, dosta ih je ubijeno...potom je krenulo u Zvorniku, sjećam se kad su muslimani napali sanitet i ubili medicinsko osoblje, to su bile prve žrtve, sve je to bilo najava, nije to bilo daleko uopšte. Iako djeca, znali smo da se nešto dešava. Naši drugari su se čudno ponašali, samo bi jedan dan neko novi nestao, skupe stvari i odu za Tuzlu, Kladanj, Sarajevo. Kažu idu na Bajram ili kod rođaka, vratiće se. Narvano da se nisu vratili, znali su šta se sprema i zato su otišli. Nisu nam ništa rekli a ta izdaja najviše boli. Ipak smo mi zajedno odrastali, voljeli smo ih...najteže je bilo dan uoči 21.04. nešto par sati prije su pobili srpske mladiće, muslimani ih ubili u zasjedi tamo u Potočarima, nikom nije bilo svejedno. Zatvorili smo se u kuću, majka sprema za spavanje i kaže šta bude biće, čekaćemo- ako dođu da nas pobiju, branićemo svoje kuće. Čulo se ja mislim već tad za te spiskove za likvidaciju. Legli smo da spavamo, a niko nije imao sna. Onda je kasnije vojska spriječila upad u grad, pokolj, najteže je bilo kad su nalazili naoružanje po muslimanskim kućama i stanovima, to su i novine pisale. Bilo je tu svega, slušali  smo, od bombi, mitraljeza, automata, pušaka i to kod ljudi za koje nikada ne biste rekli da imaju veze sa ratom i mržnjom. To se od naših komšija nismo nadali..." - ispričala je svoju tužnu ispovest tada mlada djevojka, a danas supruga i majka. 

DJEČAK OD 15 GODINA PREŽIVIO STRELJANJE MUSLIMANSKIH VOJNIKA

Strahovit zločin nad srpskim civilima se dogodio u rano proljeće 1992. kada su pripadnici  Armije BiH, regrutovani sa područja Vlasenice, Cerske i Konjević Polja izvršili težak zločin nad četrnaestoro srpskih civila, od kojih je osmoro ubijeno u zasjedi kod  sela Žutica. Mićo Lazarević je imao svega 17 godina kada je mučki ubijen i to nakon ranjavanja. Najstariji među žrtvama je imao 72 godina a ubijene su tada i domaćice Miljana Obradović (54) i Obrenija Ilić (34). Riječ je o ljudima koji su pošli kobnog majskog dana u varoš, neki zbog kupovine, neki iz medicinskih razloga. Neki civili su mučeni a nekima je odmah pucano u potiljak. Napad i strijeljanje su sa teškim povredama preživjela samo tri putnika. Među preživjelima je bio i Dragan Obradović iz Milića koji je imao nepunih 15 godina kada se desio napad u Žutici. Uspio je, sticajem okolnosti, da pobjegne, ali slike užasa još uvek su itekako žive, ispričao je svojevremeno novinarima. "Napravili su zasjedu gdje je sada obilježje, pucali su sa svih strana. Bilo je i žena i djece... Nisu imali milosti ni prema ranjenima. Ni sam ne znam kako sam uspio da pobjegnem. Detonacija je bila stravična. Čuo sam zapomaganje Milenka Kovačevića kojem su geleri raznijeli oči, a Slobodan Zečić, koji je ležao sa moje lijeve strane, već je bio mrtav. Imao je teške rane na grudima...", prisjetio se Obradović. Dječak je među napadačima prepoznao Jusupa Ahmetovića, a na suđenju je ispričao kako je Ahmetović izašao iz reke Јadar sa puškom, "mokar do pojasa" i da je sa njim bilo još dobro naoružanih nadapača. "Dok smo potrbuške ležali na asfaltu, na trenutak sam pogledao prema Јadru odakle su dolazili napadači. Prepoznao sam Јusupa Ahmetovića Јuku. Znam ga od 1988. godine pošto sam išao u školu iz Podravanja u Derventu i čekao autobus na šumarnici, gdje je Јuka radio kao portir", naveo je Obradović, koji je bio zaposlen kao jamski kopač u "Boksitovim" rudnicima. On je dodao da su Јuka i družina, nakon što su pretresli zarobljenike, zastali da se dogovore, što su oni iskoristili za bekstvo. "Čuli smo da je jedan od njih pitao `šta da radimo sa ovima` i da mu je drugi mušku glas odgovorio `pobijte ih sve majku im..., pa da bježimo`. Tada je neko od naših povikao `bježimo`, nakon čega smo se razbježali", rekao je Obradović. Očevici tvrde da su neki od poginulih, nakon ranjavanja, bili "ovjeravani" hicem u čelo, što su potvrdili i kasniji obdukcioni nalazi. Svjedoci su potvrdili da je sedamnaestogodišnji Mićo Lazarević bio živ ali da je ranjen u pucnjavi koju su izvršili  muslimani. Tako ranjenog ubili su ga na najsvirepiji način zlikovci poremećenih umova! Desimir Lazarević, otac ubijenog Miće rekao je da je njegov sin bio samo golobradi dječak, nikome ni kriv ni dužan. – Nema pravde za Srbe, kao da je stoka pobijena, a ne ljudi, nevini, nenaoružani. Da je bilo djece i njih bi poklali. Danas nas muslimani optužuju da smo agresori i njima to prođe, a mi za svojim najmilijim možemo samo da tugujemo. Moje srce koje je preživjelo dva infarkta zna kako mi je sve ove godine, živim bez života. Posebno je teško kada vidimo da naša prava i ciljeve ne možemo ostvariti, nema svjetlosti za nas, bojim se da za ovo niko neće odgovarati – izjavio je prošle godine za Srnu neutješni otac Desimir Lazarević.

Bez majke je tog majskog dana ostao i Dragoslav Ilić, dječak i učenik. Samo odrastanje bez majčine podrške, naročito u tom burnom vremenu rata, za ovog dječaka je bilo veoma teško i neprijatno. Boli ga što za zločine niko nije odgovarao ali i to što nikada nisu procesuirani muslimanski vandali koji su oštetili spomen obilježje srpskim civilima: "Moja majka Obrenija je ni kriva ni dužna stradala vozeći se na posao, jer je radila kao trgovac u prodavnici na Rupovom brdu. Nije željela da izostaje sa posla ni tog kobnog 21. maja mada je rat već bio počeo. Nažalost, zločinci su pobili nedužne ljude. Među stradalim su bili jedan dječak, starac, dvije žene... Poslije 16 godina ponovo napadaju na naše mrtve, na naše duše, rušeći spomenik. Nadam se da će policija pronaći vandale koji su uništili krajputaš i da će biti kažnjeni - rekao je davno Dragoslav Ilić.

TRI DJEVOJČICE PREŽIVELE MASAKR, OSTALE BEZ OBA RODITELJA, BAKE I UJAKA

Šadići i Klještani su dva od ukupno 24 srpska sela i zaseoka koja su tokom rata spaljena, razorena ili napadnuta na području opštine Vlasenica. Tog crnog avgustovskog dana 1992. godine, napadači baš nikoga nisu štedeli - ubijali su i žene i starice i bolesne i nepokretne...bio je to pravi pokolj. U zoru tog crnog avgustovskog dana 1992. pripadnici muslimanske vojske (TO Cerska i 28. divizije tzv. Armije BiH) napali su najpre selo Klještani gde je masakriran veći broj civila. Letnju tišinu i jutarnji mir brzo su prekinuli poklici "Allahu ekber", "Tekbir", "Koljite žene i decu". Usledio je pravi košmar, scene iz najgorih horor filmova ne mogu se porediti sa onim što su meštani Šadića doživeli i preživjeli tog kobnog jutra.U napadu na Šadiće masakrirane su domaćica Pejka Mišić (34) i njena majka Jovanka (72). Obe žene su zlostavljane, mučene pa ubijene. O svireposti zločina govori i činjenica da su lica ubijenih bila potpuno neprepoznatljiva od zadobijenih povreda. U napadu na Šadiće ubijena je Radojka Mišić (1927) koja je od zadobijenih rana preminula nekoliko dana kasnije u bolnici. Veći broj žena i staraca je u ovom napadu teško ranjen. Tomislav Mišić (28) ubijen je tako što je nožem rasporen u predelu donjeg grudnog koša a "oslobodioci" nisu poštedeli ni invalida, retardiranog čoveka Gojka Vukovića (60) kojeg su mučili pa masakrirali.

Glas Srpske (1993)

Željka Mišić imala je četrnaest, Milena trinaest a Sandra samo sedam godina kada su preživjele masakr u Šadićima pri čemu su ostale bez majke, oca, bake, ujaka i drugih članova bliže rodbine. Njihovo selo Šadiće (opština Vlasenica) napala je grupa naoružanih muslimanskih vojnika iz Srebrenice i zloglasnog vojnog uporišta Cerske. Tri sestre su preživjele samo pukim slučajem krvavi pir džihad ratnika. Muslimani su upali u selo i odmah počeli sa paljenjem kuća i ubijanjem civila. Najstarija Željka nije znala šta se u tom trenutku dešava. Nije joj bilo jasno zašto svi uspaničeno trče, zašto žene plaču i kukaju..ništa tome slično nije nikada vidjela a kamoli doživjela. Uzela je sestre za ruke i počele su uspaničeno da dozivaju majku i oca. Potom su vidjele kako su muslimani upali u selo. Niko nije pomislio da su prve komšije iz susjednih sela došli u Šadiće samo sa jednim ciljem - da zatru sve srpsko.

- Muslimani su nas uhvatili pedesetak metara dalje od naše kuće, tu odmah do kuće naše bake Stake Mišić. Ima ih mnogo. Maskirane uniforme. Pitaju nas "koliko ima vojske u selu?". Moja seka plakala i drhtala: "Ubili ste ujka Milivoja i nas ćete ubiti". - povikala je preplašena djevojčica! 

Djevojčice su ispričale kako su ih muslimani gurnuli u stranu a potom ščepali njihove roditelje. Nameravali su i djecu da pobiju a preplašene djevojčice iskoristile su trenutak nepažnje muslimanskih vojnika koji su se iživljavali nad bračnim parom Neđom i Pejkom Mišić, te pobjegle u obližnju šumu.

A tu iza kuće su ležala beživotna tijela njihovog ujaka Tomislava Mišića i njegove tetke, a njihove bake, Jovanke, starice od 72 godine. Muslimanski ekstremisti su bili spremni da pobiju sve mještane. Dok su jedni oštrili noževe da pobiju nejač, drugi su pljačkali imovinu i zlostavljali zarobljene civile. U napadu je učestvovao i veliki broj muslimanskih žena kao i maloljetnika. Imali su namjeru da strijeljaju i Željku i njene sestre jer su svjedočile masakru. Bile su krive samo jer su Srpkinje i pravoslavke. Naredba iz Cerske i Srebrenice je glasila "niko ne sme preživeti".  - Ne znam ni sama kako smo spasile, izgleda da su muslimani bili zaokupljeni pljačkom i odvođenjem starijih pa se na nas nisu ni obazirali. Više smo se plašile da nas  uhvate nego da nas pogodi metak. Kada smo ušle u šumu čučnule smo i čekale. Kada smo se malo pribrale krenule smo ka Cikotama gdje nam živi baka. Nismo ni znale šta nam je sa ocem i majkom. Tek posle, iza kuće Slavka Mišića vidjele smo našu mamu. Leži. Ubijena. Htjela sam da joj priđem. - ispričala je djevojčica 1993. za "Glas Srpske" svoju tužnu ispovijest. Stravične scene nasilja, beživotna tijela najbližih, popaljene kuće, zarobljavanje i psihičko zlostavljanje, sestre Mišić nikada ne mogu zaboraviti. Trauma koje su doživjele kao djevojčice ostaje za cijeli život. 

ZORAN JE SA 16 GODINA OSTAO BEZ OCA I TRI BRATA

O masakru u Šadićima svoje utiske preneo je i mještanin Zoran Lazarević koji je imao šesnaest godina kada je njegovo selo napadnuto a najbliži članovi porodice pobijeni. - Ako se i ovo srpsko selo zatre, kako će naši potomci znati da kažu ko su i odakle su. Sa 16 godina sam morao da uzmem pušku, tri brata su mi poginula braneći ovo ognjište. I ja treba sve to da zaboravim ili napustim? Nema šanse. Zbog moje mrtve braće ću se boriti sve dok sam živ da Šadići ne zamru - napomenuo je Zoran. - Muslimani su došli preko brda, iz komšijskog sela Cerska. Samo par meseci ranije smo se sa njima dogovorili da oni čuvaju nas od njihovih zlih ljudi, a mi njih od naših. Obećali i pogazili. Upali su rano ujutro i pobili sve što nije moglo da pobegne, ukupno 29 ljudi. Kada su tela dopremljena pred bolnicu u Miliće, jedan američki novinar je pao u nesvest videvši povrede. Nekima su bili isečeni polni organi, drugima su u šupljinama tela pronađene čaure, a neki su živi spaljeni. Niko nikada nije odgovarao za ovaj zločin. Nikada se niko iz Haga nije zaputio za Šadiće da barem pita šta se to dogodilo - ispričao je Zoran. Zoranu su inače u Šadićima, na kućnom pragu ubijena tri brata, dok je otac otrovan godinu dana ranije. 

Njegova majka Mileva Lazarević je zbog ove prevelike tragedije ali i zbog svoje nadljudske hrabrosti, poštenja i čestitosti, prozvana u narodu kao "Majka Hrabrost".  - Pred sam početak rata, decembra 1991. godine otrovan je moj suprug Vlado. Nikada nismo saznali od čega, ali sumnjamo da je otrovan u prodavnici koju je držao jedan musliman. Svenuo je kao biljka, za 10 dana. Nisam ga ni oplakala, a osvanuo je rat i ubrzo je naše selo, Šadići popaljeno, a mi izbegli u Vlasenicu. Ubijen je prvo jedan sin. Pre nego što će mi biti ubijeni sinovi Savo i Stanko, kćerki Milki Vuković je ubijen suprug. Nismo ga pošteno ni oplakali, a onda su, iz zasede, ubijeni moji sinovi Savo i Stanko. U toj zasedi je još 13 ljudi stradalo, a kada su ih dovezli traktorom ja sam se onesvestila. Tuga me je s nogu oborila… – ispričala je pre nekoliko godina nepokorna Mileva.

Sveopšti napad muslimanskih oružanih snaga na područje opštine Vlasenica trajao je nekoliko dana a najmlađa žrtva bio je trinaestogodišnji dječak Rade Golić koji je ranjen avgustovskog vrelog dana 1992. prilikom napada muslimanskih snaga da bi od zadobijenih povreda i preminuo 07.10.1992. u Zemunskoj bolnici u Beogradu. Smrt trinaestogodišnjeg dječaka, uzornog đaka i talentovanog deteta šokirala je čitav rejon. Svi su ostali zatečeni pred nasiljem i bezumnošću pripadnika tzv. Armije BiH. 

SILOVANJA, ZLOSTAVLJANJA I MUČENJA SRPSKIH CIVILA U  LOGORIMA - DRAGAN JE IMAO SAMO 16 GODINA KADA JE ZAROBLJEN, MUČEN PA MASAKRIRAN

Masovna silovanja su tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) bila redovna pojava kod muslimanskih vojnika, pripadnika tzv. Armije BiH i korišćena su kao sredstvo etničkog čišćenja i ratnog zločina još u samo proljeće 1992. Seksualno nasilje odvijalo se u logorima, porodičnim kućama a često i pred očima članova porodica. U posljednjem ratu vojska bosanskih muslimana, tzv. Armija BiH primenjivala je etničko čišćenje kroz masovna silovanja žena i devojčica širom Bosne i Hercegovine.

Svi napadi na srpska sela (Šadići, Milići, Klještani, Rupovo Brdo, Rogosija, Jeremići, Žutica, Luke, Jelačići, Cikotska Rijeka..) praćeni su jezivim zločinima nad civilnim stanovništvom. Pripadnici muslimanske vojske su ubijali stare i nemoćne a mnoge žene su silovane i satima mučene. Među silovanim ženama, bila je i A. O. koja je uhapšena 17. septembra 1992. godine u Novom Selu, da bi potom prvo bila odvedena u selo Bajriće / Cersku i tamo zatočena, a onda “4. ili 5 oktobra” dovedena u zloglasni logor “Štalu” kod Vlasenice. “U Bajrićima su mi dali dimije i rekli da mi je ime Fata, te me odveli u samicu. Policajac Adem Kosterovac me je silovao i ubio moje još nerođeno dijete. Bila sam trudna”, ispričala je svojevremeno za medije, A. O. koja je u muslimanskim logorima provela nekoliko mjeseci gde je silovana, mučena i zlostavljana. Zlikovci su tako ubili i bebu u njenom stomaku, ne dozvolivši malenom biću da ugleda svijetlost dana. To svjedoči kolika je bila mržnja prema svemu srpskom, čak i djeci, rođenoj i nerođenoj!

Zajedno sa njom u vlaseničkom logoru bilo je zatočeno na desetine civila, uključujući i djecu, koji su brutalno mučeni i ubijani. Civili iz Vlasenice odvođeni su i u logore koji su se nalazili u susednim opštinama Srebrenici i Kladnju. 

U logoru "Štala" kod Cerske su zatočenici držani u nehumanim uslovima, bez struje, grejanja, uslova za spavanje, higijene, a bili su izloženi nečovječnom postupanju od strane vojnika "Armije RBiH" i pripadnika TO RBiH, koji su se vraćali u Rovaše sa borbenih linija i neovlašteno ulazili u štalu, gdje su vrijeđali, psovali i tukli Radeta Pejića, A.O., maloletnog Dragana Ilića i mnoge druge. Među zarobljenicima je bio i veliki broj muslimana koji su proglašeni "dezerterima, špijunima, izdajicama". Oni su takođe mučeni i zlostavljani od strane Orićevih vojnika a sve to samo zato što su i u najtežem periodu ostali ljudi. Riječ je o hrabrim i dobrim ljudima koji su se oštro suprotstavili Alijinom zločinačkom režimu odbivši da učestvuju u zločinima nad srpskim stanovništvom. Neki muslimani su uhapšeni zbog toga što su bili oženjeni Srpkinjama. 

Nedužni civili su svakodnevno prebijani i mučeni, a žene silovane. Među njima je bio i tada maloljetni Dragan Ilić, koji je nakon strahovitih tortura masakriran u logoru. A imao je samo 16 godina i hiljade želja i snova koji ostaše nedosanjani.. Živio je sa porodicom u selu Pribinići, bio je učenik i vrlo vrijedno, kulturno i vaspitano dete. Vršnjaci ga se sećaju kao vedrog i nasmejanog dečaka koji je uvek bio raspoložen za šalu u druženje, te je stoga bio omiljen u društvu. Dečak je odveden sa svog kućnog praga a potom zatvoren u zloglasni logor "Štala" u selu Cerska. Naoružani muslimanski vojnici, pripadnici TO Kasaba upali su 21. juna 1992. u srpsko selo Pribinići i poubijali neke od meštana. U Štali je bio zatvoren oko sedam meseci! Dečak koji je od naoružanja imao samo sveske i olovke, kojeg nisu zanimali ni rat ni politika, doživeo je strašnu sudbinu. Nije bilo dana da ga muslimanski vojnici nisu zlostavljali i tukli. Dečak koji je od naoružanja imao samo sveske i olovke, kojeg nisu zanimali ni rat ni politika, doživeo je strašnu sudbinu. Nije bilo dana da ga muslimanski vojnici nisu zlostavljali i tukli. U januaru 1993. godine je odveden u Srebrenicu, gde je 1993. godine od strahovitih tortura nastupila njegova smrt. Dragana Ilića su zlostavljali i masakrirali pripadnici TO-a koji su se vraćali u Rovaše sa borbenih linija. Orićevi krvnici su uživali u svojim zlodelima, nazivali su ga "malim četnikom", pretili su mu ubistvom...Dragan i drugi logoraši bili su svakodnevno premlaćivani raznim predmetima, kao što su štapovi, kundaci pušaka, noževi.

Sa svojih šesnaest godina prošao je zarobljavanje, zlostavljanje i mučenje u čak tri logora - nebrojano mnogo patnje i bola za tako mlade godine. Umro je mučeničkom smrću u januaru 1993. prilikom jednog od uobičajenih prebijanja..njegovo srce više nije izdržalo. 

Porodica se svo vreme nadala da je Dragan živ i da je dobro, strepeli su za svog sina, brata, prijatelja...brinuli su se da li mu je hladno, da li ima šta da pojede, kako provodi dane...o njegovoj sudbini kolale su različite informacije ali porodica nije odustajala. Na svakoj razmeni očekivali su da ugledaju svog dečaka, veselog i nasmejanog, kakvog ga pamte pre zarobljavanja. I dok su mnogi Bošnjaci razmenjeni živi i zdravi, srpski civili i vojnici su uglavnom vraćani u kovčezima, često vrlo neporepoznatljivi.

Porodica Ilić i draganovi prijatelji i vršnjaci sa velikom čežnjom iščekivali su dan kada će se ovo dete vratiti kući. To se nažalost nikada nije dogodilo. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 21. maja 2001. iz masovne grobnice u Srebrenici. Pronađen je u svom sivom džemperu. 

 

Draganov džemper pronađen u masovnoj grobnici
(foto: Operativni tim za traženje nestalih lica RS)

Još jedna Srpkinja S.R, rodom iz Vlasenice, zarobljena je u proleće 1992. i zatočena u muslimanskom logoru. Nju su u više navrata silovali muslimanski stražari i vojnici. S.R. je registrovao Međunarodni komitet Crvenog krsta, a prema medicinskoj dokumentaciji, usled fizičke torture i seksualnog zlostavljanja, devojka je ostala trajni invalid sa 60 odsto invaliditeta. Nesrećna žena je svojevremeno izjavila: "U vrijeme kad sam se nalazila u zatvoru sa mnom u zatvoru bile su i druge žene koje su, takođe, zlostavljane. To znam jer smo međusobno to pominjale. Odvodili su nas nodu oko 24 sata, navodno na informativni razgovor i zadržavali su nas oko 30 minuta, koliko im je bilo potrebno da se iživljavaju nad nama, najčešće pod prijetnjom da će nas ubiti. Prijetili su da će nas ubiti i ako nekome kažemo da nas tuku i zlostavljaju. Sjećam se da je među silovanim ženama bila i majka sa kćerkom od 16 godina. Jedne večeri prvo su odveli kćerku, a majka je počela da plače. Za njom su i majku odveli. Obje su to veče bile zlostavljane.” - ispričala je ova srpska logorašica a njena ispovest nalazi se i na sajtu Centra za demokratiju i tranzicionu pravdu iz Sarajeva. 

DEČIJE SUDBINE I DANAS SLAMAJU DUŠU

- Svi mi koji smo bili djeca tih devedesetih, svi bismo doživjeli sudbinu Dragana Ilića i druge ubijene djece. Nama Srbima u Vlasenici je bilo namenjeno mjesto u grobnicama. Šta je njima ovaj dječak Dragan bio kriv, nije bio vojnik, šta su im bila kriva ona djeca pobijena po Manovićima, Šadićima, one žene zaklane..Oni su išli na to da nas sve pobiju, protjeraju, zatru..to pokazali po svim vlaseničkim selima koja su popalili, ubijali su stare i nemoćne, silovali. Zato smo zahvalni Vojsci Republike Srpske i policiji, svima koji su nas zaštitili od Orićevih hordi. Logor u Cerskoj je pokazatelj kakav suživot su naše komšije Bošnjaci željeli - rekla je pre nekoliko godina na obeležavanju odbrane grada Iva Vuković, koja je u vreme rata imala 17 godina. 

A spomen sobe - nemi svedoci burnog ratnog perioda. U njoj nasmijani likovi djece čija su djetinjstva na svirep način ugašena proljeća, ljeta i jeseni 1992. godine. U spomen sobi u Milićima do fotografije mučki ubijenog trinaestogodišnjeg Radeta Golića, nazire se i nasmijani lik Milenka Trivkovića koji je u 14-oj godini života poginuo od granate. Pred spomenikom u Mišarima nema od bola i suza stajala je majka Stevka Mučibabić kojoj su ubijena dva sina. Ilija Mučibabić imao je samo šesnaest godina kada su agresori ugasili njegov mladi život. U blizini svog sela Bakići kao nenaoružani civil ubijen je 28.11.1992. Pero Petrović, dječak od šesnaest godina. Usmrtili  su ga hicima iz vatrenog oružja muslimanski vojnici koji  su tog dana krenuli u svoj krvavi pohod a Pero je baš tada pošao svojoj kući kada je naišao na zasedu. U tom ratnom periodu bombe, mine i neeksplodirane granate (kojima su agresori svakodnevno tukli po Vlaseničkim selima) postali su ubojita sredstva koja su gasila živote srpske dece. Od jedne takve mine granate, dok je bilo primirje u decembru 1994. poginuli su devetogodišnja Nada Brežančić i njen trinaestogodišnji rođak Dragan Brežančić. Prvo je od rana preminuo Dragan, a nakon četiri dana dušu je ispustila i malena Nada. Granata-mina uglasila je aprilskog dana 1993. godine i život Ninoslava Savića i to u njegovoj porodičnoj kući u selu Podgora. 

Šekovići su tokom rata često bili izloženi artiljerijskoj vatri ali i napadima muslimanskih snaga iz Kladnja, Cerske i Srebrenice. Mlada djevojka Mira Krstić, od 17 godina, ubijena je zajedno sa djetetom koje je uskoro trebala da donese na svijet. Nju su zajedno sa majkom njenog verenika ubili muslimanski vojnici prilikom napada na civilne objekte u Šekovićima. Tada je poginulo još šestoro ljudi među kojima i jedna starica i jedan nastavnik. Trudnica Mira je podlegla povredama a čitava varoš ju je ispratila sa suzama u neki bolji svijet. U julu  1995. granata je prekinula život desetogodišnjeg dečaka Riste Kojića, a tokom jedne diverzantske akcije muslimanske vojske ubijen je i sedamnaestogodišnji dečak Radenko Nastić, iz sela Betanj. 

U napadu na srpsko selo Trnovo muslimanska vojska je ubila i ranila 16.04.1993. šesnaest srpskih boraca i civila. U granatiranju sela teže je ranjena desetogodišnja djevojčica Jadranka Lulić kojoj je pred očima poginula-ubijena majka Milanka. Osmogodišnja Ljilja Ilić bila je zatočena u logoru zajedno sa svojom porodicom gdje je ostala nekoliko mjeseci i gdje su svi bili izloženi teškim psiho-fizičkim torturama.

Od granata, mina i bombi, te smrtonosnih metaka ranjeni su i Milenko Filipić /12/, Milenko Avramović /5/, Slaviša Mekić /17/, Ljubomir Ilić /16/, Joviša Savić /17/ i desetine druge dece. 

Srpske žrtve muslimanskog genocida u Vlasenici (1992-1993)

Korišćeni izvori: Miroslav Toholj "Crna knjiga"

          RTRS, BN, ATV, Glas Srpske

          Udruženje žena žrtava rata Republike Srpske: "Naša ispovijest"

          Milivoje Ivanišević: "Hronika našeg groblja"

          youtube