DRAGANA IZ BIJELJINE: "MENE I DJECU SU OD ZELENIH BERETKI SPASILE KOMŠIJE MUSLIMANI"

 

Prvi april sve stanovnike Bijeljine i Semberije vraća u davnu 1992-u godinu i početak rata u ovom kraju kada je srpskom življu pretila užasna sudbina, slična onoj iz Drugog svetskog rata. U borbama koje su potrajale nekoliko dana pripadnici JNA, uspeli su da odbrane Bijeljinu, zaustavale bar na kratko to "ratno ludlo" i uspostave primirje. Agresoru je pružen otpor, civili su zbrinuti, grad je odbranjen a zloglasne "Zelene Beretke" i druge muslimanske paravojne formacije su poražene. 

Baš kako se svake godine obeležava egzodus i genocid nad Srbima u Sarajevu, Goraždu, Srebrenici, Konjicu, Zenici, Maglaju i drugim okupiranim područjima, baš tako bi se danas obeležavao i genocid nad srpskim stanovništvom u opštini Bijeljina. Međutim, toga nema jer su genocid i progon srpskog življa ovog kraja sprečeni upravo zahvaljujući brzom i pribranom reakcijom i nadljuskom hrabrošću koju su pripadnici JNA, uglavnom Srbi ali i pripadnici drugih naroda, stanovnici Bijeljine, pokazali tih aprilskih dana 1992. godine. Oni su junački stali na branik otadžbine, suprotstavili se agresoru i odbranili svoj grad i svoje sugrađane od sumanutih ideja brojnih "usijanih glava" koje su pokušale da osvoje Bijeljinu i stvore od nje, kako su govorili, "čist muslimanski grad".

Poklonici ideologije Alije Izetbegovića, kojem je narod dodelio epitet "balkanski krvnik", pokušali su da pokvare dotadašnje odnose Srba i Muslimana i počine zločine po istom scenariju koji su u istom periodu primenili u svim drugim opštinama. Prva žrtva rata u Bijeljini bio je Risto Stevanović kojeg je muslimanski snajperista ubio tog 1. aprila 1992. kada je zvanično i počeo rat u ovom gradu. Pucanj u Stevanovića, pravoslavnog Srbina, bio je pucanj u mir i suživot ali i u celu Bosnu i Hercegovinu. Svemu tome prethodili su bombaški  napadi na srpske kafiće i porodice, pretnje i pritisci na Srbe da se isele, kao i mnogobrojni fizički i verbalni nasrtaji na pripadnike srpske nacionalnosti ali i na one poštene Muslimane koji su podržavali Jugoslaviju i ideale na kojima je država počivala. 

Borbe su potrajale nekoliko dana, zvuci metaka i bombi odjekivali su Bijeljinskim ulicama a bilans zločina bili su mrtvi i ranjeni. Samo pukom srećom te aprilske dane pakla preživela je Srpkinja Dragana i to, zahvaljujući njenim prvim komšijama Muslimanima. 

- Mi nismo ni znali da je rat počeo. Čuli smo par dana prije da se nešto sprema, da se može desiti ali niko nije znao. Oni su međutim, znali. Kada kažem "oni" mislim na Muslimane iz Bijeljine jer su se oni počeli iseljavati i odlaziti već u januaru, februaru 92-e godine. Malo po malo i vidiš da ih nema, govorili su "idu kod familije u Tuzlu, Sarajevo", idu zbog posla ali će se vratiti...naravno, nisu se vraćali. Sve su oni znali šta se sprema i to je bila njihova priprema da izbjegnu sukobe a nas ostave zvijerima da nas pobiju. Oni su se za taj rat mnogo ranije spremali.

Kako da ne boli izdaja? Mi smo sa tim ljudima živjeli, odrastali, radili u istim firmama i fabrikama, išli na maturske zabave, na putovanja, školske igranke, bili smo kao i jedno i onda eto - oni bježe, nas ostavljaju, neće da nam kažu. Da smo znali da će rat i mi bi pobjegli - za Srbiju, za Njemačku, šta znam, ali bi se spasli...nisu nam rekli i to boli. Bilo je ljudi, ne mogu reći i među muslimanskim narodom, hiljade je uzelo pušku da brani svoj grad, mene, tebe, nije ih bilo briga za ime i vjeru. Sve je do politike a politika Izetbegovića je zločinačka i genocidna, treba to reći. E sad u aprilu je puklo! Barikade, napad Zelenih Beretki. Muž u inostranstvu, ja sama sa dvoje djece i starom svekrvom, ne znamo gdje ćemo...mi se spremili svako u svom smjeru - na posao, u školu..kad javiše počeo rat, Zelene Beretke napale grad. Pretrnuli smo, eto koliko smo bili neupućeni, strah me oblio, trčim sa djecom po ulici ne znaš kud ćeš i kamo, a kažu poslije sam čula, pucali sa svih strana snajperima, znači mogli su pogoditi bilo gdje, narod bježi u podrume, mi nemamo gdje.

I nas pozovu komšije iz kraja, tri-četiri kuće pored, kažu "Dragana, bježite kod nas, uzmi djecu za ruke i ovdje, ima mjesta kod nas u podrumu". Te su komšije bili muslimani, moram to reći, ni oni nisu znali šta se dešava, ljudi u godinama, bračni par - muž i žena, bili su dobri i znali nas, uvijek se pozdravimo kad nas vide i djecu su voljeli našu. Uzmem djecu i staru svekrvu, čujem puca se, trese sve, dal su se približavale Zelene Beretke, ali najvažnije, ne smiješ u kući ostati ubit će te, nego moraš u podrum. I svi se potrpasmo, smirila djecu malo, i sebe, pričali tako, iziđemo po vodu i par stvari i tako je potrajalo nekoliko dana. Oni nas primili, zaštitili...kažu ako upadnu Zelene Beretke, mi ćemo vas braniti, imamo poznanike pozvaćemo se na njih, neće vam dlaka faliti s glave. I tako je bilo. Ostali smo živi zahvaljujući njima inače nas ne bi bilo".

Kasnije tek smo saznali šta se sve dešavalo, da su upadali u kuće, da su ubijali, jednog mladića natjerali da se skine, da provjere šta je, kad su utvrdili da nije musliman, kažu ispucali šaržer na njega, ubili ga...vidjela sam na televiziji kad su prikazivali i jednu ženu mrtvu na stepencama, Srpkinja, pa Risto Stevanović prva žrtva, izgubio glavu što je Srbin. Plakala sam kao kiša tek tad i godinama kasnije, što više saznaješ, više plačeš jer shvatamo šta nas je čekalo. Mi bi tako isto prošli, ali eto bilo je ljudi i u ratu pokazali su se dobro. Onda je kasnije stigao i muž iz inostranstva, otišli smo u Njemačku..." - ispričala je tih ratnih godina Srpkinja Dragana za medije u SRJ, svoja traumatična ratna iskustva. Njena priča svakako je vratila nadu u bolje sutra i tezu da je zajednički život ipak moguć. 

Svakog 1. aprila u Bijeljini se polažu venci i pale sveće u znak sećanja na preko hiljadu ubijenih i stradalih srpskih boraca i civila sa područja ove regije čije je živote prerano ugasio rat. Tada se Bijeljinci prisećaju boraca, ali i dece, žena, starih i nemoćnih osoba, te nestalih osoba i sveg zla koje je donela politika Alije Izetbegovića.  

(Glas)