POKOLJ U BUHINIM KUĆAMA KOD VITEZA: SRPSKI I HRVATSKI CIVILI UBIJENI NA KUĆNOM PRAGU

Stanovnici Viteza obilježiće nizom aktivnosti 29. godišnjicu zločina nad hrvatskim i srpskim civilima u naselju Buhine Kuće koje su 9. januara 1994. poubijali naoružani muslimanski vojnici. Među žrtvama je bilo žena i starih, bolesnih osoba a najmlađa žrtva je bio dvogodišnji dječak Danijel Grbavac koji je ubijen sa svojom trudnom majkom Ankicom.

 9. januara 1994. osvanula je jedna od najtežih zora u Lašvanskoj dolini kada su pod okriljem maglovite, zimske noći, pripadnici elitnih formacija muslimanske tzv. Armije BiH izvršili napad na Buhine Kuće, prigradsko naselje Viteza i među tamošnjim stanovništvom napravili pravi pokolj. Opljačkano je i zapaljeno na desetine kuća i društvenih objekata, a svirepo je ubijeno 36 ljudi, od kojih su mnogi zarobljeni, mučeni i svirepo ubijeni. Ljudima su odsjecane glave i ekstremiteti i na tijelima mnogih žrtava su bili vidljivi tragovi zlostavljanja i mučenja; neka tijela su ekshumirana sa rukama vezanim u lance i žice.

Za ubijene civile i zarobljenike, za pljačku i razaranje, za šta postoji i video dokumentacija, još uvijek niko nije odgovarao niti je, do sada, proces istrage pokrenut. U ovom napadu je teže i lakše ranjeno 30 meštana među kojima je bilo i djece. 

Naredba glavnokomandujućih je bila "Istrijebiti sve hrišćansko". Uz povike "Allahu Egber", muslimanski vojnici su izvršili silovit napad na ovo nebranjeno naselje i započeli svoj krvavi pir. Prema riječima svjedoka, zločinci su vikali "Kolji ustaše" i palili i uništavali sve pred sobom. Najmlađa žrtva masakra bio je Danijel Grbavac koji je imao samo godinu i po dana kada je ubijen. Zajedno sa njim ubijena je i njegova majka Ankica koju su ekstremisti usmrtili rafalnom paljbom iz automatske puške. Аnkica je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Nisu im zvijeri u ljudskom obliku oprostile to što su bili druge vjere i nacije, i što su se drugačije zvali. 

Dragica Petrović /36/, djevojka srpske nacionalnosti, koja je bila duševna bolesnica, zlostavljana je i ubijena na vrlo svirep način u svojoj porodičnoj kući. Muslimanski vojnici nisu dozvolili njenoj porodici da je evakuiše iz kuće već su je maltretirali i iživljavali se nad njom da bi je nakon dva dana i ubili. Dragica je prema rečima svedoka udarana više puta ciglom u glavu. Nedaleko od njenog tijela  pronađeno je i beživotno tijelo njenog rođaka Draženka Petrovića /34/ koji je ubijen kao civil od strane muslimana. Novka Krivak /35/ takođe je svirepo ubijena na pragu svog porodičnog doma kao nenaoružani civil.

Draženko Jutanda, mladić srpske nacionalnosti, star 34 godine, pokošen je rafalima od strane pripadnika muslimanskih ratnika a tijelo mještanina Marka Buhića je pronađeno u stravičnom stanju bez udova. Ekstremisti su ovog nesrećnog čoveka sekli motornom testerom i podvrgli najgorim torturama koje nisu pojmiljive ljudskom razumu. Mira Garić ispričala je medijima kako su joj muslimanski vojnici te 1994. ubili brata u Buhinim Kućama koji je prije smrti strašno mučen a samo par mjeseci ranije u napadu muslimanske vojske na dječije igralište ubijeno je Mirino dvoje djece - Milan (12) i Sanja (17), dok je treći sin teško ranjen. 

Naročito tešku sudbinu  doživjela je porodica Vidović. Muslimanski ekstremisti su na vrlo svirep način ubili Hrvaticu Anu Vidović /42/, ispalivši u nju nekoliko metaka. Tom prilikom je ranjena i njena ćerka Marijana koja je imala samo 12 godina. Anin suprug Dragan zarobljen je kao civil i brutalno ubijen. Tog dana su stradali i Draganov brat Mirko i njegov sin Dražen /18/. Dvanestogodišnja Marijana i sedmogodišnji Branislav ostali su tada siročad. Muslimanski ekstremisti su odbili čak i da im pruže medicinsku pomoć, budući da je Marijana bila ranjena. Tog dana, na kućnom pragu hicima iz vatrenog oružja ubijena je i domaćica Zorka Šafradin. O masakru je iskaz dala preživela žrtva masakra, Hrvatica, starosne dobi oko 60 godina :

- U nedjelju ujutro, 9. siječnja 1994., čula sam govor i izišla sam u hodnik. Kod vanjskih vrata provirim i vidim pripadnika Armije BiH na cesti. Odmah se vratim da se obučem. Kad sam se obukla, uzmem kaput, provirim kroz prozor, oni svraćaju u dvorište. Dok sam se oblačila, bacili su mi bombu. Deka mi je bila u torbi na vratima i iza toga sam se sklonila. Tada sam izletila van, uvukla sam se u trap za krumpir i čekala. Oni su došli do trapa gdje sam se sakrila. Čula sam plač žena i djece. Jedan viče: ‘Nemojte tući žene i djecu!’, a drugi ‘Ubijte, ustašku im majku j…!’, ‘Allahu egber!’ Onda su se posakrivali iza drva i ne znam nakon koliko vremena krenula sam prema UNPROFOR-u. Tad sam došla do jedne grupe, tu sam našla dvije žene i dvoje male djece. Jednoj je ime Nevenka, a oni su izbjeglice iz Zenice. Jedan u grupi kojoj sam pristupila bio je ranjen. Tek iz trećeg pokušaja UNPROFOR nas je prevezao do Viteza i tu nas ostavio.

Dok sam bila u rovu i čula plač žena i djece, znam da su ubijene Ankica Grabovac, stara oko 30 godina i Ankica Vidović iste dobi. Ranjena djeca su Marijana i Brano. Marijana Vidović kći Ankice, stara oko 12 godina (bila je ranjena) i Brano njen brat, star oko sedam godina, poslani su od muslimanske vojske prema cesti, ne pruživši im ni prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do Šafradina, jedno 300 do 500 metara. Naši su ih odvezli u Split u bolnicu".

Masakr u Buhinim kućama je bio posljednji veći i masovni zločin muslimanskih ekstremista na području Viteza. Tri nedelje pre ovog pokolja, muslimani su spalili Križančevo Selo i masakrirali 74 Hrvata, žena, staraca i djece a među njima i Srbina Dragana Zambonija koji je okrtuno mučen i izmasakriran. Tokom opsade Viteza, koja je trajala 316 dana, pripadnici zločinačke tzv. Armije BIH zajedno sa mudžahedinima, masakrirali su 653 građana hrvatske i srpske nacionalnosti, među kojima i 38-oro dece. Najmlađa žrtva agresije je bilo novorođenče, četvoromesečni Anto Garić koji je ubijen prilikom napada muslimanskih zločinaca na bolnicu. Za ove zločine do danas niko nije odgovarao. Vojnici tzv. ABIH koji su masovno ubijali žene, djecu i civile predstavljaju se kao nevine žrtve i oslobodioci a pokolj u Buhinim Kućama obilježava se kao "vojna akcija i pobjeda". 

Egzodus Srba iz Viteza započeo je još sredinom maja 1992. godine kada su naoružani muslimanski vojnici ubili civila Stojana Jelića, a srpsko stanovništvo poslali u progon - kuće im zapalili, imovinu opljačkali i uzurpirali. Devastirana je i kapela u Topoli, inače jedina pravoslavna svetinja na području opštine Vitez.