RISTO STEVANOVIĆ - PRVA ŽRTVA RATA U BIJELJINI! PUCANJ U RISTU BIO JE PUCANJ U MIR!

Crkva Svete Petke u Bijeljini; Risto Stevanović - prva žrtva u Bijeljini

Dan odbrane grada Bijeljina biće obeležen danas polaganjem venaca i služenjem parastosa za poginule borce i civile u odbrambeno-otadžbinskom ratu, najavljeno je iz bijeljinske Gradske boračke organizacije. Poseta spomen-sobi predviđena je u 17.00 časova. 

Bijeljina je jedan od prvih gradova gde su izbili ratni sukobi u Bosni i Hercegovini. Ovde je rat počeo daleko ranije u odnosu na druga mesta. A počeo je baš kao i svuda srpskim žrtvama. Risto Stevanović, ugledni građanin Bijeljine, ubijen je 1. arpila 1992. godine na putu za kasarnu od strane naoružanih muslimana, ekstremnih SDA-vaca.

Svakog 31. marta u crkvi Svetog Đorđa u Bijeljini služi se parastos za sve poginule pripadnike Vojske Republike Srpske i civile tokom otadžbinskog rata u BiH, a pred centralni spomenik poginulim borcima Semberije položu su venci i cveće. Povodom obeležavanja Dana odbrane Grada Bijeljina, delegacija Gradske boračke organizacije i Organizacije porodica poginulih boraca Bijeljina, i ovog 31. marta je položila venac ispred centralnog spomenika poginulim borcima i civila u odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Predsednik bijeljinske Gradske boračke organizacije Miodrag Stevanović istakao je "da su na taj dan 1992. godine u Bijeljini bile postavljene 24 barikade muslimanskih ekstremista, potpomognutih paravojnim formacijama iz drugih gradova." - Prvu bombu u Bijeljini bacio je musliman, a prva žrtva bio je srpski kapetan Risto Stevanović. Bijeljina je bila strateški najvažniji grad i mi nismo imali važniji zadatak nego da ga stavimo pod našu kontrolu. Mi smo narodu Banjaluke i Knina bili jedina veza sa Srbijom”, izjavio je Stevanović novinarima pre polaganja venaca kod centralnog spomenika poginulim borcima u odbrambeno-otadžbinskom ratu.

- Poučen istorijom, narod u gradu se organizovao, imali smo tu i ЈNA, a u večernjim časovima i pomoć jedne male Srpske dobrovoljačke garde. Tada je u Bijeljini bio manji broj žrtava, a među prvima bio je Risto Stevanović, koji je ubijen snajperom u Majevičkoj ulici - rekao je novinarima Stevanović. Prema njegovim riječima, za slobodu Republike Srpske život je dalo gotovo 1.000 najboljih sinova ovog područja.

- Neka nam vječno živi naš voljeni grad Bijeljina i naša krvlju natopljena Republika Srpska! - poručio je Stevanović. - Mi 31. mart slavimo zato što smo uspjeli da se organizujemo i ne dozvolimo stradanje srpskog naroda kao što se dešavalo stotinama godina unazad, da ne dozvolimo da se ponovi srpsko stradanje kao u Jasenovcu, u NDH. Mi ne smijemo zaboraviti našu istoriju i sve ljude koji su učestvovali u odbrambeno-otadžbinskom ratu i dali veliki doprinos u očuvanju RS. Dana 31. marta 1992. godine jake snage Muslimansko-hrvatske federacije i Patriotske lige i Zelenih beretki imali su zadatak da ovladaju Gradom Bijeljina i svim strateški najvažnijim objektima i sigurno da bi to doprinijelo da oko milion ljudi u okruženju ostanu bez veze sa Maticom Srbijom. Hvala Bogu u to vrijeme je i srpski narod uz pomoć JNA bio dobro organizovan i za samo tri dana Grad Bijeljina je stavljen pod kontrolu srpskog naroda i Vojske RS“", poručio je Stevanović ukazavši da je u Bijeljini utočište našao veliki broj ljudi koji nije mogao da ostane na svojim ognjištima u gradovima koji su bili pod kontrolom muslimanskih snaga, iz kojih su odvođeni u logore i ubijani bez bilo kakve odgovornosti.

- Već 31. marta 1992. godine srpski narod Semberije se organizovao da se brani i spriječi ono što se Srbima dešavalo od 1941. od 1945. godine, neki novi Jasenovac i 13. ozloglašenu handžar diviziju, da preduhitri novi Sijekovac i još mnoge pokolje u koje smo prevarom namamljeni, navodi se u saopštenju gradske boračke organizacije.

KAKO JE SVE KRENULO?

 I Sarajevsko "Oslobođenje" javilo je 2. aprila 1992. u tekstu pod nazivom "Ulične borbe u Bijeljini" kako se u ovom gradu od 01.04.1992. vode žestoke borbe a kako su registrovane i prve žrtve. "Mirjana Ilić iz Ulice Ive Lole Ribara je usmrćena metkom snajperiste, a identitet druge osobe još nije utvrđen. Ranjeno je više lica. Sukob se proširio po gradu a najviše okršaja je bilo oko zgrade Skupštine opštine i u gradskom parku. Mnoge srpske i muslimanske porodice zaobilazeći barikade napustile su grad.." - naveo je tada list "Oslobođenje" iz Sarajeva.

Kao što je rečeno prva žrtva rata (koja se u spomenutom tekstu navodi kao neindetifikovana) je bio Risto Stevanović koji je usmrćen puščanim zrnom muslimanskih ekstremista usled čega je preminuo na licu mesta. Razlog je to što je bio Srbin i pravoslavac, što je voleo svoj narod i borio se za njihova prava. Ovo ubistvo mirnog i poštenog čoveka ulilo je strah i nepoverenje među građane Bijeljine. Svi Srbi su ovaj zločin shvatili kao upozorenje i zavladala je opšta atmosfera straha i uznemirenosti. Svi su mislili kako su oni sledeće potencijalne žrtve ekstremista.

Krenule  su žestoke borbe u gradu, bilo je žrtava. U odbrani grada učestvovali su vojnici, pripadnici MUP-a ali i Srpska dobrovoljačka garda na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Mnogi Bijeljinci upravo ovog čoveka smatraju jednim od najzaslužnijih za oslobođenje Bijeljine ali i odbranu civilnog stanovništva od zle sudbine kakva im se spremala. Ne skrivajući oduševljenje njegovim likom i delom, Bijeljinci Arkana više puta su apelovali da neka od centralnih ulica u gradu ponese ime po njemu i d se podigne prikladno spomen obeležje u njegovu čast.

I Sarajevsko "Oslobođenje" zabeležilo je izjave građana Bijeljine: "Po ulasku u grad pred jednom kućom vidjeli smo grupu ljudi i stali da sa njima porazgovaramo. To je Ulica Fadila Jahića Španca u naselju Galac. Naši sagovornici pričali su nam šta se ovdje događalo proteklih dana i kako su sve to doživjeli. Vojislav T. privatni zanatlija rekao je: Da ovdje nije došao Arkan, ponovila bi se 1941. godina. Arkan je spasao Srbe u Bijeljini, a Srbi u Bijeljini su spasili Muslimane. Eno ih pun podrum u onoj kući. "

Sarajevski list "Oslobođenje" piše još i ovo:

"Vojislav T. i Ljubica R. rekli su nam da je u kući preko puta na broju 56 ubijeno troje Srba. To su Antonija Ostojić, penzionerka, Milo Lukić - penzioner, bivši vojni referent i brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te mladić koji nije iz Bijeljine i kome ne znaju ime. Trifković tvrdi kako su svo troje odjednom pobili Muslimani za vrijeme nedavnih sukoba. Srbi su naoružani do zuba, oni koji su htjeli. Ranije mnogi nisu htjeli oružje, sad imaju svi. Od štaba smo dobili naređenje da ne smijemo ispaliti ni metak. Na pitanje kako je došlo do tako velikih sukoba, on kaže: Sve je puklo odjednom kao balon. Ne znam kako je neka budala uspjela da zavadi tolike pametne ljude. "

Učesnik odbrane Bijeljine 31. marta 1992. godine Ignjat Đorđić bio je pripadnik Јugoslovenske narodne armije za koju je rekao da je u to vreme još zvanično obezbeđivala vitalne objekte u gradu. Đorđić svake godine prisustvuje pomenu a novinarima je rekao sledeće:

- Imali smo informacije da se muslimani naoružavaju, a po izbijanju sukoba 31. marta vojska je časno i profesionalno očuvala sve vitalne objekte i imala zadatak da spriječi međunacionalne sukobe - rekao je Đorđić koji je inače bio i borac Prve semberske brigade. On je dodao da u Bijeljini vojnici ЈNA nisu streljani po parkovima, paljeni i ubijani kao u drugim gradovima u nekadašnjoj BiH, nego su se mirno razišli svako uz svoj narod.

Srpkinja iz Bijeljine, Dragana, ispričala je kako je ostala živa samo zahvaljujući Arkanu. - Nisam znala da je rat počeo, krenula sam na posao kada je počelo da se puca. Pretrčavala sam ulice i u panici trčala. Arkan i njegova vojska su pomogli nama građanima, smjestili nas sigurno. Nedugo nakon toga saznala sam od novinara da je nekoliko Srba ubijeno i da su muslimani snajperima pucali na Srbe. Kad to znam, shvatim samo da sam čudom ostala živa. Sve to zahvaljujući Arkanu i Dobrovoljačkoj gardi i svima koji su branili grad. - rekla je Dragica tog aprila 1992. godine u svojoj izjavi za srpske medije. 

ZLOČINI NAD SRBIMA U BIJELJINI I SEMBERIJI I DALJE BEZ KAZNE 

Na području Bijeljine, Lopara i Ugljevika je tokom odbrambeno otadžbinskog rata ubijeno više od 1000 građana srpske nacionalnosti. Najmlađa žrtva je imala 9 godina, a do danas niko nije procesuiran za stravične zločine nad srpskim stanovništvom u Bijeljini i njenoj široj okolini. Posmrtni ostaci mnogih žrtava do danas nisu pronađeni i oni se vode kao nestali. U Bijeljini danas živi i više hiljada Srba iz raznih krajeva Bih koje je 1992. sa kućnog praga oterao zločinački režim Alije Izetbegovića. Oni su samo pukom srećom preživeli pokolje muslimanskih vojnika koji su u aprilu i maju 1992. započeli sa formiranjem logora za Srbe. U Bijeljini i danas žive ljudi koji su pretrpeli torture, silovanja i traume u nekom od 546 logora koliko ih je formirala Alijina vojska. Mnogi civili su stradali a užasna sudbina zatekla je i domaćicu Ružu Radić. U napadu muslimanske artiljerije na srpska sela, Ruža je teško ranjena. Zadobila je preozbiljne povrede i po rukama i po nogama. Zapomagala je i plakala, nije mogla da se pomeri i na kraju je umrla u najtežim mukama. Imala je samo 39 godina. Na području Bijeljine i njene okoline počinjen je niz ratnih zločina nad zarobljenim vojnicima JNA i VRS kao i nad nedužnim civilima a optužnica i sudskih presuda do danas nema.

Zdravko Kovač iz Janje prisilno je nestao 28. maja 1992. kao civil već na samom početku rata. Te 1992. na kućnom pragu ubijeni su supružnici Boško i Gospava Jelić. Iako je reč o nenaoružanim civilima Jelići su ubijeni samo jer su bili srpske nacionalnosti a njihove ubice nikada nisu privedene pravdi. Sličnu sudbinu je doživeli su i civili Petra Maksimović (82), Cvija Ristić (65), Jovo Savić (88), Milka Simeunović (82), Stojan Stanišić (60), Stana Jovanović, Pero Vasilić, Jelena Dukić (88) i mnogi drugi. Najmlađa žrtva ove regije bio je Ilija Maksimović, dečak od osam ipo godina. Njegovo bezbrižno detinjstvo okrutno su 23. jula 1993. prekinuli pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH dok su istog dana njegov otac i brat od strica teško ranjeni. - Ja još muziku u svojoj kući nisam pustila, crninu ću nositi do kraja života, jer mi moje dijete zauvijek nedostaje. To je bio moj hranilac – jedino muško", rekla je davno za medije dečakova majka Slavka.

Dečakov otac je lakše ranjen u glavu i ruku, a brat od strica, tada 19-godišnji Živan Maksimović, ostao je, osim drugih rana, bez dela lica.

„Borba za moj život trajala je, uz 12 operacija od Brčkog do Beograda, duže od godinu dana. Za sve vrijeme nisam mogao jesti, a i danas imam ozbiljne posljedice", rekao je Živan. 

Iako članovi porodice, meštani i lokalni zvaničnici tvrde da ima dovoljno dokaza za procesuiranje ovog zločina, pravosuđe ćuti.

„Zna se praktično sve o ovom događaju, a otkrivanje spomenika malom Iliji u aktuelnoj „Nedjelji djeteta" na simobiličan način dodatno obavezuje naše institucije i proziva pravosudne organe da otvore dosijee i procesuiraju i naredbodavce i izvršioce ovog gnusnog zločina", rekao je načelnik opštine Lopare Rado Savić prilikom osveštanja spomenika ubijenom dečaku 2015. godine.

Vera Vukašinović (79), rodom iz Janje, je svirepo ubijena u napadu "Armije BiH" 13. marta 1993. na Banju za šta do danas niko nije odgovarao. Na spomenik žrtvama u MZ Kriva Bara uklesano je i ime Milojke Bakić, Srpkinje koju su 22. novembra 1992. teško ranili pripadnici "Armije BiH". Milojka je pogođena snajperom u stomak i ruku a preminula je kroz dva dana u sarajevskoj bolnici "Žica" u 57-oj godini života. U besomučnom napadu na selo Brezje muslimanske snage su svirepo pobile dvanaest starijih civila. Stradali su Ilija Mihajlović (62), Stojan Đukić (70), Ratko Đukić (26), Stokan Đukić (71), Kata Đukić (57), Vojko Perić (58), Mara Blagić (74), Ljubo Blagojević (40), Cvija Rikić (59), Jovo Gašić (48)....U napadu muslimanskih snaga na selo Mezgraja 13. septembra 1994. na kućnom pragu su ubijeni Neđo Gajić (69), Desanka Gajić (63), Cvijetin Aleksić (61), Tomislav Gajić (27) i Sreten Nešković (28).  Domaćica Naka Cvetić (38) zverski je ubijena 6. jula 1992. u napadu muslimanskih ekstremista na grad a posebno strašan zločin se dogodio prilikom napada muslimanskih ekstremista na srpsko selo Hase. Ovo selo je pre rata brojalo 340 stanovnika, a tokom rata, najviše tragične 1992. ubijeno je 18 meštana svih uzrasta. Najmlađi Ranko Lazić је imao samo osamnaest godina kada je zverski ubijen u proleće 1992. u napadu muslimanskih fanatika, a majka Živana je tek 2012. pronašla tek deliće spaljenih kostiju svoga sina. U Hasama su 30. januara 1993. brutalno ubijena i braća Ilija (27) i Milan Aleksić (24) i to zajedno sa svojom majkom Jekom, koja je imala 53 godine. Tog prehladnog, januarskog dana zlikovci naoružani bezumnom mržnjom upali su u dom Aleksića i poubijali troje nedužnih ljudi. Mihajlo Aleksić, bio je pripadnik Druge semberske lake pešadijske brigade. Dok je on hrabro i junački je branio kućni prag od agresora, kukavice i bezdušnici su iskoristili priliku i počinili težak masakr.  

U Bijeljini su tokom poslednje ratne godine stradali ili ubijeni Mićo Bursać, Dušan Krstanović (45), Milan Lukić (81), Mile Svilar (71), Pero Šupica (62), Stana Trbojević (75), Živan Lazarević (55), Mitar Pajkanović (60). Do danas nisu rasvetljena niti procesuirana ni ubistva srpskih civila u samom gradu Bijeljini.

U Bijeljini je nedavno otvorena i spomen-soba koja čuva sećanje na poginule borce i na sve heroje odbrane koji su položili živote za odbranu svoje otadžbine braneći svoja ognjišta, i sve civile i nejač. Predlažemo da se u toj spomen sobi postave i fotografije ubijenih i nestalih srpskih civila sa područja Semberije za čija svirepa ubistva i likvidacije do danas niko nije procesuiran.