SRBI I MUSLIMANI BIJELJINE: ZAJEDNO SMO BRANILI GRAD I SEMBERIJU, OVDJE JE ALIJINA VOJSKA POLOMILA ZUBE

Bijeljina je za Aliju Izetbegovića i poklonike njegove osvajačke politike ostala neosvojiva tvrđava, bedem gde je vojska Alijine tzv. Armije BiH doslovno polomila zube, kako često vole da kažu građani ovog predivnog grada. Bijeljina je oduvek bila simbol suživota, multikulturalnosti i međuetničke tolerancije, u njoj su u slozi oduvek živeli i žive zajedno i Srbi i Muslimani, Hrvati, Romi, Jevreji i pripadnici drugih manjinskih zajednica. 

Ovaj grad je ostao simbol otpora, časne borbe i nepokorivosti, te ne treba čuditi što je Aliji i drugima koji su atakovali na Bijeljinu ona vrlo često zadavala velike muke i glavobolje. Osvajači nijednog trena nisu pomislili da će u Bijeljini biti i ljudi - Muslimana koji će odbiti da poslušno izvršavaju zahteve koji dolaze iz Sarajeva te da će mnogi stati u zaštitu komšija Srba. Zato se i kaže da su Bijeljinu odbranili upravo njeni građani - i Srbi i Muslimani i Hrvati, Romi...svi su hrabro i časno stali na branik otadžbine kako bi odbranili svoj grad, svoje ognjište, i naravno nejač - žene, starce i decu. Nisu Bijeljinski Muslimani tako lako pali u klopku i pristali da pucaju na svoje dojučerašnje komšije. Rame uz rame, brat do brata, pravoslavac do muslimana, hrabro su branili svoj grad i čitavu Semberiju od nasrtaja agresorskih snaga. Ni sva bezumna gebelsova propaganda iz Sarajeva nije uspela da zavadi komšije niti da stvori zlu krv između Srba i Muslimana u Bijeljini. Mnogi Bijeljinski Muslimani nisu želeli da budu figure u rukama sarajevske vlasti i da se bore za nekakvu islamsku državu na Balkanu. Bilo je nažalost i onih koji su odmah po izbijanju rata obukli uniforme, uzeli pušku u ruke i krenuli u osvajačke pohode. Alijin režim mnogima je isprao mozak a veliki broj ljudi je i poginuo za potpuno promašene i bezvredne ideale. 

Za razliku od Konjica, Goražda, Zenice, gde su formirani brojni logori za Srbe, gde su vršena masovna ubistva srpskih civila, te silovanja žena i devojaka, ljudi u Bijeljini su branili svoju Jugoslaviju, branili su suživot, multikulturalnost! Niko nije gledao kako se ko zove i koje je nacionalnosti, svi su imali časne, moralne i humane ciljeve - kako da odbrane svoje ognjište i zaštite civilno stanovništvo. I u tim najtežim danima rata narod je zajedno živeo, ljudi su se međusobno pomagali, čuvali jedni druge, i branili svoja sela, reke, ulice, igrališta, bolnice...

Svakog 31. marta u crkvi Svetog Đorđa u Bijeljini služi se parastos za sve poginule branioce grada i ubijene i stradale civile tokom otadžbinskog rata u BiH, a pred centralni spomenik poginulim borcima Semberije položu su venci i cveće. 

 U Bijeljini je, baš kao i u ostalim opštinama širom Bosne i Hercegovine, rat započeo srpskim žrtvama. Tog prolećnog 1. aprila 1992. mučki je ubijen Risto Stevanović, star 36 godina, samo i isključivo zbog svoje nacionalne pripadnosti 

Predsednik bijeljinske Gradske boračke organizacije Miodrag Stevanović istakao je tokom ovogodišnjeg obeležavanja da su na 31. marta 1992. godine u Bijeljini bile postavljene 24 barikade muslimanskih ekstremista, potpomognutih paravojnim formacijama iz drugih gradova.

- Poučen istorijom, narod u gradu se organizovao, imali smo tu i ЈNA, a u večernjim časovima i pomoć jedne male Srpske dobrovoljačke garde. Tada je u Bijeljini bio manji broj žrtava, a među prvima bio je Risto Stevanović, koji je ubijen snajperom u Majevičkoj ulici - rekao je novinarima Stevanović. Prema njegovim riječima, za slobodu Republike Srpske život je dalo gotovo 1.000 najboljih sinova ovog područja.

- Neka nam vječno živi naš voljeni grad Bijeljina i naša krvlju natopljena Republika Srpska! - poručio je Stevanović. - Mi 31. mart slavimo zato što smo uspjeli da se organizujemo i ne dozvolimo stradanje srpskog naroda kao što se dešavalo stotinama godina unazad, da ne dozvolimo da se ponovi srpsko stradanje kao u Jasenovcu, u NDH. Mi ne smijemo zaboraviti našu istoriju i sve ljude koji su učestvovali u odbrambeno-otadžbinskom ratu i dali veliki doprinos u očuvanju RS. Dana 31. marta 1992. godine jake snage Muslimansko-hrvatske federacije i Patriotske lige i Zelenih beretki imali su zadatak da ovladaju Gradom Bijeljina i svim strateški najvažnijim objektima i sigurno da bi to doprinijelo da oko milion ljudi u okruženju ostanu bez veze sa Maticom Srbijom. Hvala Bogu u to vrijeme je i srpski narod uz pomoć JNA bio dobro organizovan i za samo tri dana Grad Bijeljina je stavljen pod kontrolu srpskog naroda i Vojske RS", poručio je Stevanović. 

Učesnik odbrane Bijeljine 31. marta 1992. godine Ignjat Đorđić bio je pripadnik Јugoslovenske narodne armije za koju je rekao da je u to vreme još zvanično obezbeđivala vitalne objekte u gradu.

- Imali smo informacije da se muslimani naoružavaju, a po izbijanju sukoba 31. marta vojska je časno i profesionalno očuvala sve vitalne objekte i imala zadatak da spriječi međunacionalne sukobe - rekao je Đorđić.

On je dodao da u Bijeljini vojnici ЈNA nisu streljani po parkovima, paljeni i ubijani kao u drugim gradovima u nekadašnjoj BiH, nego su se mirno razišli svako uz svoj narod.

Nametnuti rat iznedrio je mnoge heroje. Major Pašaga Halilović bio je komandant 3. semberske brigade VRS, sastavljene od nekoliko stotina Bošnjaka iz Bijeljine i Janje. Njegovo ime i danas mnogi izgovaraju sa velikim poštovanjem. Reč je sjajnom, hrabrom i neustrašivom borcu, velikom heroju koji je bio  odlučan u svojoj borbi da sačuva mir i suživot. Bio je predstavnik svih onih poštenih Muslimana koji nisu želeli rat, koji su bili za suživot, međusobnu toleranciju i prave ljudske vrednosti. Stao je u zaštitu svog grada i svog naroda, onako kako niko to nije umeo.

Iako je bio komandant 3. semberske brigade VRS, Pašaga nikada nije sebe stavljao u prvi plan, bio je heroj kakav se ne može više roditi..težio je baš skladno svojim uverenjima da se ne ističe u odnosu na druge, da bude jednak sa svim drugim borcima. U svaku borbu kretao je prvi, nije to bio neki podrumski komandant već iskreni borac, istrajan u svojim idejama i principima. Saborci ga opisuju kao pravičnog i poštenog borca koji je bio primer svima na bojnom polju, kako vojnicima tako i civilima čiji su životi bili itekako ugroženi u tom strašnom periodu.

Kada je "Avaz" pre nekoliko godina pokušao da javno diskredituje sve heroje koji su branili kućni prag od Alijinog ekstremizma, Pašaga je u kratkoj izjavi istakao kako bi danas branio svoj grad i svoje sugrađane od sarajevskih ekstremista. - Avazovo objavljivanje imena Bošnjaka koji su  ratovali rame uz rame sa Srbima me nije uplašilo, i danas bih postupio isto kao i pre 20 godina! Budala je uvek bilo i biće. Nisam ih se plašio ni kad sam ratovao protiv njih, a kamoli danas - poručio je Halilović. 

Pašagin zamenik je bio Mujica Jahić, isto veliki heroj i neustrašivi borac čija je jedinica uglavnom ratovala u Posavini gde je branila srpska i bošnjačka sela od agresije Republike Hrvatske. 

- Isto tako je i u Semberiji postojao veliki broj Muslimana koji su ratovali zajedno sa Srbima i branili svoje. I danas mi je veoma simpatično kada se i sretnemo danas, a to su i moji sugrađani danas, da pitaju za određena boračka prava koje su nesumnjivo zaslužili kao i svi mi koji smo učestvovali kao pripadnici Vojske Republike Srpske u odbrani svog naroda, svojih komšija, i svog ognjišta - poručio je Milomir Savčić 2018. godine u izjavi za medije. 

- Mi smo vidjeli šta se dešava u Sarajevu, u Konjicu, Goraždu, Srebrenici, kako su Alijini ekstremisti ubijaju žene i djecu, kako su spaljivali ljude po kućama, formirali logore za silovanja, kako su ubijali djecu  samo zato što su srpska i to nas je motivisalo da branimo Semberiju i gradove i sela do kraja, bilo je teško, bilo je svačega do kraja 1995. godine ali smo uspjeli. - rekao je Pero, borac koji je tri ipo godine neumorno branio svoj kućni prag, Bijeljinu i semberska sela. 

Prva žrtva rata u Bijeljini je bio Risto Stevanović koji je ubijen 1. aprila 1992. samo zato što je bio srpske nacionalnosti i zato što je ispovedao pravoslavnu veroispovest. Imao je 36 godina, a za sobom je ostavio suprugu i dve ćerke. Ubijen je od strane muslimanske paravojske a njegovi dželati do danas nisu procesuirani. Iako je Bijeljina hrabro branjeno, neretko se dešavalo da alijina vojska probije linije fronta i počine zločine nad nevinim civilima u srpskim selima širom Semberije. Šta bi se desilo da su Alija i njegovi poslušnici uspeli da osvoje Bijeljinu i pokore Semberiju možda najbolje svedoči i užasna sudbina trideset i devetogodišnje domaćice Ruže Radić koja je u napadu muslimanske vojske na srpska sela oko Bijeljine teško ranjena. Najpre je ostala bez obe ruke i obe noge, a onda nakon višesatne patnje umrla u najtežim mukama. Tragična je i sudbina devetogodišnjeg dečaka Ilije Maksimović koji je ubijen tokom igre, dok su teško ranjeni njegov otac i brat koji je ostao i bez dela lica. Kakve su patnje prošli Srbi ovog kraja, najbolje su osetili Mihajlo Aleksić iz Hasa kome su na kućnom pragu, daleko od borbenih linija ubijeni supruga i dva sina, a veliku golgotu prošla je i Slavica Lujić Đukić kojoj su ubijeni otac i majka. I majka Živana Lazić iz Hasa je tek 2012. pronašla tek deliće spaljenih kostiju svoga osamnaestogodišnjeg sina Ranka koji je ubijen u proleće 1993. godine. I Smilja Mitrović već skoro tri decenije traga za posmrtnim ostacima svoga sina koji je nestao tokom rata. Ovi primer samo pokazuju kakvi su sve zločini činjeni na ovom području.

I veliki broj Muslimana poginuo je braneći Bijeljinu i Semberiju a njihova imena i danas sa ponosom pamte i pominju njihovi saborci i sugrađani. 

Rat u Bijeljini provela je i Refika, Muslimanka koju je srpska televizija intervjuisala 1999. godine. Ona je između ostalog ispričala: "Niko nas ovdje nije dirao, sve je lagala Sarajevska televizija. Jedino su oni bili ti koji su napadali i širili mržnju. Meni su Srbi pomogli i mojoj porodici, mi smo se svi zajedno ovdje držali, dijelili i hranu i lijekove, bili jedni uz druge kad je najteže. Djeca išla kod komšinice Milice, ona ih je primala, davala im hranu. Nikakve probleme mi ovdje nismo imali..i danas živimo mnogo lijepo i u zajedništvu što se kaže, kao rod rođeni..".

Sa njom je saglana i Pajo Mitrović: "Srbi i Muslimani su oduvjek lijepo živjeli ovdje, svi oni pošteni ljudi su tu sa nama, družimo se, javljamo i uvjek pozdravimo. Bijeljina je uvjek bila otvoren grad za sve. To smeta samo onima koji su željeli etnički čist grad pa dobili šipak. Na život u Bijeljini se žale samo oni koji veličaju Aliju, Nasera Orića i druge zločince i koji uopšte ne žive ovdje. Što ne dođu kad su tako čisti? Ne smeju, plaše se jer su ko zna šta sve radili Srbima tokom rata...pucali na Srbe, napadali sela, i danas veličaju zločince i pravdaju zločine nad Srbima. E takvima jedino ne odgovara dobar odnos Srba i Muslimana ovdje pa izmišljaju razne gluposti, ko je pošten on je tu sa nama, nema potrebe da se krije a oni mogu samo da laju iz Sarajeva". - očitao je dobru lekciju svim mrziteljima ovaj časni Bijeljinac.