SEĆANJE NA ZLOČIN NAD SRBIMA U SELU MUŠUTIŠTE I SUVOJ RECI - ŽRTVE IMALE OD 4 DO 86 GODINA!
Suva Reka - nekada grad pesme i veselih ljudi a danas simbol stradanja srpskog naroda! Nekada su u ovom mestu živeli skupa Srbi i Albanci, kao i pripadnici drugih nacionalnih manjina a danas je to "zabranjeni grad za Srbe" gde slobodno šetaju i žive albanski zločinci - decoubice, silovatelji i kriminalci. Danas je to leglo nemorala i mesto sa najvećom stopom nasilja, lokalitet gde su tokom poslednjeg rata 1998. i 1999. počinjeni najteži zločini nad srpskim stanovništvom. Sva srpska sela su zapaljena i opustošena i izvršeni su masakri nad civilima, među kojima se izdvaja otmica-pokolj u selu Mušutište. Albanski teroristi - pripadnici zločinačke "Oslobodilačke vojske Kosova" su od počeka 1998. do kraja jula 1999. ubili i kidnapovali preko 200 građana Suve Reke. Među žrtvama bilo najviše Srba ali su stradali i Romi, Bošnjaci, Goranci kao i tridesetak civila albanske nacionalnosti. Bez milosti su ubijani nenaoružani civili: nemoćni starci, žene, trudnice a nisu bila pošteđena čak ni deca. Najmlađa žrtva je bila četvorogodišnja devojčica, dok je najstariji bio starac od 86 godina. Spaljena su i uništena sva srpska sela, a iz Suve Reke je proterano celokupno srpsko i nealbansko stanovništvo. Porušeni su svi pravoslavni manastiri, demolirana su srpska groblja, spomenici kulture, društveni objekti....u gradu Suvoj Reci su formirani i logori za Srbe u kojima su vršene najgnusnije torture i zverska mučenja, sadistička iživljavanja, silovanja, sakaćenja te masovne egzekucije. Jednom rečju, ovde je počinjen genocid !
Valja napomenuti da su prve srpske žrtve Suve Reke pale još 1991. kada su naoružani albanski ekstremisti ubili srpskog policajca . Teror, zastrašivanja ali i ubistva su nastavljena i svih narednih godina a od 1998. ti zločini poprimaju masovni karakter. Tada se stvara tzv. Oslobodilačka vojska Kosova koja vrši teška zlodela nad srpskim, romskim i albanskim stanovništvom. Prva žrtva od zvaničnog početka rata bio je Saša Jovanović, mladić od svega 25 godina. Saša, inače policajac po struci, je kao i obično obavljao svakodnevne aktivnosti vezane za policijsku stanicu gde je bio zaposlen. U noći 29. aprila 1998. oko 23 časa, Saša je zajedno sa kolegama bio na policijskom punktu nedaleko od sela Dulje. Odjednom, albanski ekstremisti su bez ikakvog povoda izvršili strahovit napad i tom prilikom teško ranili Sašu. Mladić je na putu do bolnice izdahnuo usled teških povreda koje je tom prilikom zadobio.
Nakon tog svirepog napada, OVK ekstremisti započinju kampanju ubijanja svih Albanaca za koje se smatralo da su lojalni SR Jugoslaviji. Zapravo, ubijani su obični civili koji su negovali prijateljske odnose sa Srbima, koji su se zalagali mir ali i svi oni koji su odbijali da obuku uniforme OVK i ubijaju svoje komšije srpske nacionalnosti. Zbog tog poštenja, mnogi su likvidirani i pobijeni. U Budakovu su brutalno ubijene majka i ćerka a gotovo identičnu sudbinu je doživeo i Ismet Beriša, mladić romske nacionalnosti. Ismet je sa porodicom živeo u centru Suve Reke a 12. juna 1998. godine pripadnici OVK su ga izveli iz kuće i odveli u nepoznatom pravcu. Sedam dana kasnije, njegovo izmasakrirano telo je pronađeno u selu Topličane poredputa Suva Reka – Prizren. Bio je ubijen sa trideset metaka, a preko očiju je imao povez i više posekotina po telu. Istog dana, iz svoje porodične kuće u selu Dulje je kidnapovan Albanac Hadži Perteši, star 57 godina. Nekoliko dana kasnije, meštani su pronašli njegovo izmasakrirano telo, blizu raskrsnice za Mališevou. Četiri dana kasnije, albanski ekstremisti su napali vozilo koje je prevozilo hranu. U tom napadu je teško ranjen Stojan Milošević (46), kuvar i čovek koji je samo obavljao svoje svakodnevne poslove. Od zadobijenih povreda je preminuo nakon par nedelja. Samo tri dana kasnije, albanski snajperista je u selu Dulje ubio Zorana Anđelkovića, mladića od nepunih 20 godina. Istog dana svirepo je ubijen i Slađan Mirić, star 26 godina. Nakon par dana, OVK ekstremisti su kidnapovali Albanca Ilaza Vranovcija, policajca u penziji. Ismet je mučen i zlostavljan pa ubijen hicima iz vatrenog oružja a njegovo telo je izbačeno na obližnji put. 24. juna 1998. naoružani pripadnici OVK su zaustavili putnički autobus koji je išao u Suvu Reku i iz njega izveli Hajrulaha Gašija (46) i Isufa Hodžu (60) nakon čega su ih odveli u nepoznatom pravcu. Njihovi leševi su nađeni nakon tri meseca u Radonjićkom Jezeru. Krajem juna iste godine, naoružani albanski ekstremisti su upali u dom albanske porodice Šehu i kidnapovali građevinskog radnika i oca četvoro dece, Isu. Isa je mučen pa streljan a njegov leš je pronađen ubrzo na seoskom drumu. Nekoliko dana kasnije, u blizini kioska je ubijen trgovac Sadri Krieziju dok su dva Srbina ranjena. Važno je napomenuti da u ovom periodu NIJEDAN albanski civil nije ubijen od pripadnika srpske vojske i milicije, dok su albanski teroristi masovno ubijali i kidnapovali civile svih vera i nacija!
Nažalost, ovakva praksa se ne primenjuje kada je reč o žrtvama ratnog zločina u selu Mušutište. Naime, Mušutište predstavlja najstradalnije selo tokom poslednjeg rata na Kosovu i Metohiji. U napadu albanskih ekstremista kidnapovano je ili zverski pobijeno osamnaeset meštana - civila čija je jedina krivica bila njihova srpska nacionalnost. Najveći broj civila je ubijen ili kidnapovan neposredno nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma i dolaska KFOR-a - 10. juna 1999. Zločin u selu Mušutište predstavlja najmasovniji zločin nad srpskim civilnim stanovništvom na Kosovu i Metohiji. Nakon njega, sledi zločin u selu Dojnice (17 otetih žena i staraca), pa onda slede Staro Gracko, Livadice, Poneš i ostala sela - stratišta našeg naroda.
Žrtve u selu Mušutište:
1. Božidar Cvetković (1929)
2. Cveta Nikolić (1925)
3. Marko Nikolić (1920)
4. Jovanka Mitić (1939)
5. Stanislav Mitić (1939)
6. Božidar Jovanović (1948)
7. Branislav Rašković (1931)
8. Danica Vuković (1935)
9. Jovan Dosić (1913)
10. Marko Marković (1951)
11. Radmila Živanović (1994)
12. Svetlana Živanović (1955)
13. Mirko Cvetković (1937)
14. Radislav Jovanović (1932)
15. Velika Marković (1944)
16. Radovan Mihajlović (1957)
17. Stanislav Marković (1927)
18. Zoran Mihajlović (1965)
Najstarija žrtva zločina je bio penzioner Jovan Dosić koji je u trenutku otmice imao 86 godina. Bio je penzioner, slabo se kretao i odlučio je da ostane u svojoj kući verujući da mu komšije Albanci neće nauditi. Najmlađa žrtva zločina bila je petogodišnja devojčica Radmila Živanović koja je oteta sa majkom Svetlanom (44) a njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i one se nalaze na evidenciji nestalih lica. Na tribini pod nazivom "Stradanje Suvorečana" koju je 2016. godine organizovalo Udruženje porodica kosmetskih stradalnika govorio je i Slavoljub Mitić, koji je u Mušutištu izgubio roditelje i veliki broj rođaka i komšija. On je tom prilikom ispričao da su među 18-oro kidnapovanih bili i Svetlana Živanović i njena ćerka Radmila. "To je bilo dete, četvorogodišnja devojčica..kome je ona smetala? Ostala je kod nas..Svetlana je imala supruga Đorđević Božidara i on je završio na Brezovici, međutim, šta se desilo sa njima to nismo mogli da saznamo u svoj toj gužvi..da li je ostala u našoj crkvenoj mahali ili u Dragićima, susednom selu.." - ispričao je Slavoljub.
Slavoljub Mitić gotovo dve decenije ne zna šta je sa njegovim roditeljima, kumom, zetom... Kuću u Mušutištu, kao i svoju porodicu, napustio je 13. juna 1999. godine. Slavoljub je pre tri godine za Blic ispričao da je dan pre njegovog odlaska meštanima Mušutišta stigla naredba da moraju da krenu za Srbiju.
- Da mi je neko rekao da ću da napustim svoje imanje, ne bih mu verovao. Ljudi iz okolnih sela su već krenuli put Srbije, a moja porodica i ostali meštani smo bili među poslednjima i zajedno smo sa sveštenikom krenuli iz sela. Pojedinici, poput mojih roditelja, ipak su odlučili da ostanu. Slavoljub je ispričao kako je tog dana sa porodicom spakovao stvari i krenuo. On u “fići”, a ćerkica na kultivatoru. - Otac i majka su nas ispratili do centra sela. Nisu hteli da idu. Kazali su da će se sve smiriti i da će ostati do tada da čuvaju kuću i imanje. Od tada ne znamo kakva je njihova sudbina bila - priča Slavoljub. Rekao je i kako su se pojedinci, koji su poput njegovih roditelja odlučili da ostanu, u međuvremenu predomislili i samo dan kasnije krenuli put Suve Reke. Slavoljubova majka Jovanka je u trenutku nestanka imala 60, a njegov otac Stanislav 66 godina. - Kad su kretali, nisu hteli da ih povezu. Majka je bila bolesna, srčani bolesnik sa operacijama. Odmah sam pokušao nešto da saznam od predstavnika međunarodne zajednice, ali ništa od toga nije bilo. Jedino što su rekli bilo je da ne mogu da garantuju ništa - kaže Slavoljub. I njegova baka je ostala u Mušutištu tog 13. juna. Ni ona, kaže, iako je bila tamo, nikada nije saznala šta se desilo sa njenom ćerkom i zetom, odnosno Slavoljubovim roditeljima.
- Videla je da su joj ubili sina, ali za moje nikada ništa nije uspela da sazna. Jedino što je znala bilo je da su u selo upali ljudi, da su lupali, nosili šta su stigli, ponašali se kao divljaci... Nju sam kasnije uspeo da dovedem u Srbiju. Pričala je da joj nije bilo komšije Albanca, koji joj je tih godina pomogao, i ona bi verovatno bila mrtva - rekao je Slavoljub. Ovaj hrabri čovek je ispričao kako je ovo za njega užasna tragedija, da ga njihov nestanak boli svakog dana, ali da je morao i on da nastavi dalje. -
Imam troje dece i četvoro unučadi. Da mi nije svega toga, odavno bih “skrenuo”. Da su mi roditelji živi, pa da vide svoje unuke i praunuke, to bi bilo prelepo - kazao je Slavoljub.
Potpuno nepravedno, žrtve zločina u Mušutištu su gotovo dve decenije ponižene, zanemarene i zaboravljene kako od države, tako i od medija, političara ali i ostalih predstavnika vlasti, elite i javnog mnjenja. Ove žrtve nemaju ni spomen obeležje u svom Mušutištu, mestu gde su rođeni, gde su živeli i gde su ubijeni. Porodice žrtava ne smeju doći u svoje rodno mesto da odaju počast svojim najmilijima. Njihovi dželati, bivši OVK teroristi, a danas visoki zvaničnici lažne "države Kosovo", oštro se protive bilo kakvom dolasku proteranih Srba a kamoli tek postavljanju spomen obeležja ili služenju komemoracije. Protiv porodica žrtava, inače prognanih Srba koji su imali tu sreću da prežive masakr OVK terorista, organizuju se masovni protesti, okupljanja sa ciljem da se spreči njihov obilazak vekovnih ognjišta. Zveri u ljudskom obliku koji su 1999. silovali, ubijali, palili, proterivali do danas nisu doživeli katarzu već otvoreno šire nasilje i veličaju zločine. I ove godine vlasti Suve Reke su zabranile raseljenim i prognanim Srbima da posete Mušutište. Cilj ovih zabrana, protesta i aktivnosti protiv povratka pa čak i protiv obilaska Mušutišta koje sprovode kosovski Albanci, svakako jeste pokušaj da se spreči povratak Srba na svoja ognjišta ali i strah od mogućnosti da masovne grobnice sa posmrtnim ostacima kidnapovanih Srba budu pronađene i otkrivene čime bi se otvorilo i pitanje odgovornosti za počinjene zločine. U masakru su učestvovali lokalni Albanci, neretko i prve komšije koje danas žive na tuđoj zemlji, i sa tuđom, na muci stečenom imovinom.



Коментари
Постави коментар