SEĆANJE NA ZLOČIN NAD SRBIMA U SELU MUŠUTIŠTE I SUVOJ RECI - ŽRTVE IMALE OD 4 DO 86 GODINA!

 


Suva Reka - nekada grad pesme i veselih ljudi a danas simbol stradanja srpskog naroda! Nekada su u ovom mestu živeli skupa Srbi i Albanci, kao i pripadnici drugih nacionalnih manjina a danas je to "zabranjeni grad za Srbe" gde slobodno šetaju i žive albanski zločinci - decoubice, silovatelji i kriminalci. Danas je to leglo nemorala i mesto sa najvećom stopom nasilja, lokalitet gde su tokom poslednjeg rata 1998. i 1999. počinjeni najteži zločini nad srpskim stanovništvom. Sva srpska sela su zapaljena i opustošena i izvršeni su masakri nad civilima, među kojima se izdvaja otmica-pokolj u selu Mušutište. Albanski teroristi - pripadnici zločinačke "Oslobodilačke vojske Kosova" su od počeka 1998. do kraja jula 1999. ubili i kidnapovali preko 200 građana Suve Reke. Među žrtvama bilo najviše Srba ali su stradali i Romi, Bošnjaci, Goranci kao i tridesetak civila albanske nacionalnosti. Bez milosti su ubijani nenaoružani civili:  nemoćni starci, žene, trudnice a nisu bila pošteđena čak ni deca. Najmlađa žrtva je bila četvorogodišnja devojčica, dok je najstariji bio starac od 86 godina. Spaljena su i uništena sva srpska sela, a iz Suve Reke je proterano celokupno srpsko i nealbansko stanovništvo. Porušeni su svi pravoslavni manastiri, demolirana su srpska groblja, spomenici kulture, društveni objekti....u gradu Suvoj Reci su formirani i logori za Srbe u kojima su vršene najgnusnije torture i zverska mučenja, sadistička iživljavanja, silovanja, sakaćenja te masovne egzekucije. Jednom rečju, ovde je počinjen genocid !

Valja napomenuti da su prve srpske žrtve Suve Reke pale još 1991. kada su naoružani albanski ekstremisti ubili srpskog policajca . Teror, zastrašivanja ali i ubistva su nastavljena i svih narednih godina a od 1998. ti zločini poprimaju masovni karakter. Tada se stvara tzv. Oslobodilačka vojska Kosova koja vrši teška zlodela nad srpskim, romskim i albanskim stanovništvom. Prva žrtva od zvaničnog početka rata bio je Saša Jovanović, mladić od svega 25 godina. Saša, inače policajac po struci, je kao i obično obavljao svakodnevne aktivnosti vezane za policijsku stanicu gde je bio zaposlen. U noći 29. aprila 1998. oko 23 časa, Saša je zajedno sa kolegama bio na policijskom punktu nedaleko od sela Dulje. Odjednom, albanski ekstremisti su bez ikakvog povoda izvršili strahovit napad i tom prilikom teško ranili Sašu. Mladić je na putu do bolnice izdahnuo usled teških povreda koje je tom prilikom zadobio. 

Nakon tog svirepog napada, OVK ekstremisti započinju kampanju ubijanja svih Albanaca za koje se smatralo da su lojalni SR Jugoslaviji. Zapravo, ubijani su obični civili koji su negovali prijateljske odnose sa Srbima, koji su se zalagali mir ali i svi oni koji su odbijali da obuku uniforme OVK i ubijaju svoje komšije srpske nacionalnosti. Zbog tog poštenja, mnogi su likvidirani i pobijeni. U Budakovu su brutalno ubijene majka i ćerka a gotovo identičnu sudbinu je doživeo i Ismet Beriša, mladić romske nacionalnosti. Ismet je sa porodicom živeo u centru Suve Reke a 12. juna 1998. godine pripadnici OVK su ga izveli iz kuće i odveli u nepoznatom pravcu. Sedam dana kasnije, njegovo izmasakrirano telo je pronađeno u selu Topličane pored
puta Suva Reka – Prizren. Bio je ubijen sa trideset metaka, a preko očiju je imao povez i više posekotina po telu. Istog dana, iz svoje porodične kuće u selu Dulje je kidnapovan Albanac Hadži Perteši, star 57 godina. Nekoliko dana kasnije, meštani su pronašli njegovo izmasakrirano telo, blizu raskrsnice za Mališevou. Četiri dana kasnije, albanski ekstremisti su napali vozilo koje je prevozilo hranu. U tom napadu je teško ranjen Stojan Milošević (46), kuvar i čovek koji je samo obavljao svoje svakodnevne poslove. Od zadobijenih povreda je preminuo nakon par nedelja. Samo tri dana kasnije, albanski snajperista je u selu Dulje ubio Zorana Anđelkovića, mladića od nepunih 20 godina. Istog dana svirepo je ubijen i Slađan Mirić, star 26 godina. Nakon par dana, OVK ekstremisti su kidnapovali Albanca Ilaza Vranovcija, policajca u penziji. Ismet je mučen i zlostavljan pa ubijen hicima iz vatrenog oružja a njegovo telo je izbačeno na obližnji put. 24. juna 1998. naoružani pripadnici OVK su zaustavili putnički autobus koji je išao u Suvu Reku i iz njega izveli Hajrulaha Gašija (46) i Isufa Hodžu (60) nakon čega su ih odveli u nepoznatom pravcu. Njihovi leševi su nađeni nakon tri meseca u Radonjićkom Jezeru. Krajem juna iste godine, naoružani albanski ekstremisti su upali u dom albanske porodice Šehu i kidnapovali građevinskog radnika i oca četvoro dece, Isu. Isa je mučen pa streljan a njegov leš je pronađen ubrzo na seoskom drumu. Nekoliko dana kasnije, u blizini kioska je ubijen trgovac Sadri Krieziju dok su dva Srbina ranjena. Važno je napomenuti da u ovom periodu NIJEDAN albanski civil nije ubijen od pripadnika srpske vojske i milicije, dok su albanski teroristi masovno ubijali i kidnapovali civile svih vera i nacija!

Mesec jun je nažalost period kada se održava veliki broj komemoracija i parastosa u  znak sećanja na srpske žrtve postradale širom Balkanskog poluostrva. Kao što to običaji nalažu, ispred spomenika koji je posvećen stradalima pale se sveće, polaže se cveće, drži se opelo a svečanim govorima se rodbina i prijatelji sećaju svojih najmilijih koji su ubijeni u vihoru rata. Komemoracije  obično bivaju medijski ispraćene; novinari različitih televizija i medijskih kuća intervjuišu porodice žrtava ili predstavnike žrtava sa ciljem da se zločin otrgne od zaborava.

Nažalost, ovakva praksa se ne primenjuje kada je reč o žrtvama ratnog zločina u selu Mušutište. Naime, Mušutište predstavlja najstradalnije selo tokom poslednjeg rata na Kosovu i Metohiji. U napadu albanskih ekstremista kidnapovano je ili zverski pobijeno osamnaeset meštana - civila čija je jedina krivica bila njihova srpska nacionalnost. Najveći broj civila je ubijen ili kidnapovan neposredno nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma i dolaska KFOR-a - 10. juna 1999. Zločin u selu Mušutište predstavlja najmasovniji zločin nad srpskim civilnim stanovništvom na Kosovu i Metohiji. Nakon njega, sledi zločin u selu Dojnice (17 otetih žena i staraca), pa onda slede Staro Gracko, Livadice, Poneš i ostala sela - stratišta našeg naroda.


Žrtve u selu Mušutište:


1. Božidar Cvetković (1929)


2. Cveta Nikolić (1925)


3. Marko Nikolić (1920)


4. Jovanka Mitić (1939)


5. Stanislav Mitić (1939)


6. Božidar Jovanović (1948)


7. Branislav Rašković (1931)


8. Danica Vuković (1935)


9. Jovan Dosić (1913)


10. Marko Marković (1951)


11. Radmila Živanović (1994)


12. Svetlana Živanović (1955)


13. Mirko Cvetković (1937)


14. Radislav Jovanović (1932)


15. Velika Marković (1944)


16. Radovan Mihajlović (1957)


17. Stanislav Marković (1927)


18. Zoran Mihajlović (1965)



Najstarija žrtva zločina je bio penzioner Jovan Dosić koji je u trenutku otmice imao 86 godina. Bio je penzioner, slabo se kretao i odlučio je da ostane u svojoj kući verujući da mu komšije Albanci  neće nauditi. Najmlađa žrtva zločina bila je petogodišnja devojčica Radmila Živanović koja je oteta sa majkom Svetlanom (44) a njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i one se nalaze na evidenciji nestalih lica. Na tribini pod nazivom "Stradanje Suvorečana" koju je 2016. godine organizovalo Udruženje porodica kosmetskih stradalnika govorio je i Slavoljub Mitić, koji je u Mušutištu izgubio roditelje i veliki broj rođaka i komšija. On je tom prilikom ispričao da su među 18-oro kidnapovanih bili i Svetlana Živanović i njena ćerka Radmila. "To je bilo dete, četvorogodišnja devojčica..kome je ona smetala? Ostala je kod nas..Svetlana je imala supruga Đorđević Božidara i on je završio na Brezovici, međutim, šta se desilo sa njima to nismo mogli da saznamo u svoj toj gužvi..da li je ostala u našoj crkvenoj mahali ili u Dragićima, susednom selu.." - ispričao je Slavoljub.


Slavoljub Mitić gotovo dve decenije ne zna šta je sa njegovim roditeljima, kumom, zetom... Kuću u Mušutištu, kao i svoju porodicu, napustio je 13. juna 1999. godine. Slavoljub je pre tri godine za Blic ispričao da je dan pre njegovog odlaska meštanima Mušutišta stigla naredba da moraju da krenu za Srbiju.


- Da mi je neko rekao da ću da napustim svoje imanje, ne bih mu verovao. Ljudi iz okolnih sela su već krenuli put Srbije, a moja porodica i ostali meštani smo bili među poslednjima i zajedno smo sa sveštenikom krenuli iz sela. Pojedinici, poput mojih roditelja, ipak su odlučili da ostanu. Slavoljub je ispričao kako je tog dana sa porodicom spakovao stvari i krenuo. On u “fići”, a ćerkica na kultivatoru. - Otac i majka su nas ispratili do centra sela. Nisu hteli da idu. Kazali su da će se sve smiriti i da će ostati do tada da čuvaju kuću i imanje. Od tada ne znamo kakva je njihova sudbina bila - priča Slavoljub. Rekao je i kako su se pojedinci, koji su poput njegovih roditelja odlučili da ostanu, u međuvremenu predomislili i samo dan kasnije krenuli put Suve Reke. Slavoljubova majka Jovanka je u trenutku nestanka imala 60, a njegov otac Stanislav 66 godina. - Kad su kretali, nisu hteli da ih povezu. Majka je bila bolesna, srčani bolesnik sa operacijama. Odmah sam pokušao nešto da saznam od predstavnika međunarodne zajednice, ali ništa od toga nije bilo. Jedino što su rekli bilo je da ne mogu da garantuju ništa - kaže Slavoljub. I njegova baka je ostala u Mušutištu tog 13. juna. Ni ona, kaže, iako je bila tamo, nikada nije saznala šta se desilo sa njenom ćerkom i zetom, odnosno Slavoljubovim roditeljima.


- Videla je da su joj ubili sina, ali za moje nikada ništa nije uspela da sazna. Jedino što je znala bilo je da su u selo upali ljudi, da su lupali, nosili šta su stigli, ponašali se kao divljaci... Nju sam kasnije uspeo da dovedem u Srbiju. Pričala je da joj nije bilo komšije Albanca, koji joj je tih godina pomogao, i ona bi verovatno bila mrtva - rekao je Slavoljub. Ovaj hrabri čovek je ispričao kako je ovo za njega užasna tragedija, da ga njihov nestanak boli svakog dana, ali da je morao i on da nastavi dalje. -

Imam troje dece i četvoro unučadi. Da mi nije svega toga, odavno bih “skrenuo”. Da su mi roditelji živi, pa da vide svoje unuke i praunuke, to bi bilo prelepo - kazao je Slavoljub.

Potpuno nepravedno, žrtve zločina u Mušutištu su gotovo dve decenije ponižene, zanemarene i zaboravljene kako od države, tako i od medija, političara ali i ostalih predstavnika vlasti, elite i javnog mnjenja. Ove žrtve nemaju ni spomen obeležje u svom Mušutištu, mestu gde su rođeni, gde su živeli i gde su ubijeni. Porodice žrtava ne smeju doći u svoje rodno mesto da odaju počast svojim najmilijima. Njihovi dželati, bivši OVK teroristi, a danas visoki zvaničnici lažne "države Kosovo", oštro se protive bilo kakvom dolasku proteranih Srba a kamoli tek postavljanju spomen obeležja ili služenju komemoracije. Protiv porodica žrtava, inače prognanih Srba koji su imali tu sreću da prežive masakr OVK terorista, organizuju se masovni protesti, okupljanja sa ciljem da se spreči njihov obilazak vekovnih ognjišta. Zveri u ljudskom obliku koji su 1999. silovali, ubijali, palili, proterivali do danas nisu doživeli katarzu već otvoreno šire nasilje i veličaju zločine. I ove godine vlasti Suve Reke su zabranile raseljenim i prognanim Srbima da posete Mušutište. Cilj ovih zabrana, protesta i aktivnosti protiv povratka pa čak i protiv obilaska Mušutišta koje sprovode kosovski Albanci, svakako jeste pokušaj da se spreči povratak Srba na svoja ognjišta ali i strah od mogućnosti da masovne grobnice sa posmrtnim ostacima kidnapovanih Srba budu pronađene i otkrivene čime bi se otvorilo i pitanje odgovornosti za počinjene zločine. U masakru su učestvovali lokalni Albanci, neretko i prve komšije koje danas žive na tuđoj zemlji, i sa tuđom, na muci stečenom imovinom.


Na području opštine Suva Reka u logorima albanskih terorista je silovano i zlostavljano na desetine žena i devojaka srpske, romske i nealbanske nacionalnosti. Masovna silovanja su tokom rata na Kosovu (1998-1999) bila redovna pojava kod albanskih vojnika, pripadnika tzv. OVK i korišćena su kao sredstvo etničkog čišćenja i ratnog zločina još od samog početka 1998. Seksualno nasilje odvijalo se u logorima, porodičnim kućama a često i pred očima članova porodica. U poslednjem ratu teroristostička tzv. OVK primenjivala je etničko čišćenje kroz masovna silovanja žena i devojčica širom Kosova i Metohije. Masovna i sistematska silovanja Srpkinja imala su za cilj nacionalno i versko poniženje žene, a vrlo često i političko poniženje. Silovanje žena predstavljalo je sa jedne strane podcenjivanje žene kao ličnosti a sa druge strane, oružana snaga sa kojom su raspolagali albanski teroristi tamo gde su bili većina, doprinosila je i njihovoj moći i uverenju, da sa svojim protivnicima i žrtvama mogu raditi šta god požele. Srpski civili sa područja Suve Reke su odvođeni i u logor "Lapušnik" koji je formiran još početkom 1998. Tamo su trpeli užasna poniženja, mučenja, zlostavljanja a bilo je i silovanja. Mnogi logoraši su upravo ovde skončali u najtežim mukama a posmrtni ostaci mnogih do danas nisu pronađeni.

19. februara 1999. albanski ekstremisti su ubili srpske civile, braću Radovana (34) i Zorana Mihajlovića (34), a 1. marta 1999. kidnapovana je starica Latinka Klašnja (71), rodom iz Tomislavgrada. Samo 13. juna 1999. u Suvoj Reci su albanski teroristi kidnapovali i zarobili preko četrdeset stanovnika srpske nacionalnosti, i muškaraca i žena. Svi su oni odvedeni u logore gde su strahovito mučeni, prebijani i zlostavljani. Među zarobljenima su bili i sudija opštinskog suda Ilija Karanović (43) i njegova supruga Snežana (34), diplomirani ekonomista. Oboje su mučeni i prebijani, a njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Ramiza Raza Krehić, muslimanka zaposlena u pošti, zarobljena je i zlostavljana u logoru "OVK" zajedno sa još nekoliko žena i starica. Albanski vojnici su nesrećnu ženu nakon sadističkog iživljavanja i bezumnih tortura likvidirali. Oteti su pa ubijeni i supružnici Vajdin (62) i Abiba Safeti (59), Goranci po nacionalnosti. Oni su držali privatnu radnju u gradu a streljani su od strane albanskih ekstremista, pod izjavom da za "nealbance nema mesta na Kosovu". U samom gradu Suvoj Reci ubijeno je 72-oje građana. Najveće stratište je selo Mušutište gde su stradala i kidnapovana 22 civila, potom selo Dulje gde je u napadu agresora ubijeno dvadesetoro ljudi, zatim Sopina gde je skončalo sedamnaest mučenika. U selu Dvorane oteto je i ubijeno osmoro civila, žena i muškaraca, mahom starije dobi. Selo je do temelja popaljeno a sve kuće opljačkane. U Pećanima je ubijeno devetoro a u Raštanima sedmoro meštana srpske nacionalnosti. U Rečanima je oteto i ubijeno takođe sedmoro ljudi, u Budakovu šest, u Samodraži četvoro, u Dobrodeljanima četvoro, a u Popovljanima, Lešanima, Mačitevu i Mlečanima po dvoje. U selima Široko, Movljane, Studenčane, Grejčevce registrovana je po jedna žrtava. Pod strahovitim torturama, u logoru Lapušnik je život izgubilo četrnaestoro Srba civila, logoraša, a posmrtni ostaci većine još uvek nisu pronađeni.


SLOBODANKI KRSTIĆ SU 1998. OTETA DVA SINA

Sinovi Slobodanke Krstić su među prvim žrtvama albanskog terora na području Suve Reke. Milovan (30) i Miodrag Krstić (35), sinovi Atanasija i Slobodanke, kidnapovani su na kućnom pragu 24. juna 1998. zajedno sa bratom od tetke Slobodanom Mitrovićem. Obojca su bili oženjeni, Miodrag je imao četvoro a Milovan dvoje dece i bio je zaposlen kao inženjer mašinstva. Živeli su u Rečanu i uvek su se lepo slagali sa komšijama Albancima. Milovan se od 16.06.1998. godine, zbog visokog pritiska, nalazio na lečenju u Kliničkom centru u Beogradu. Dana 23.06.1998. godine, Miodrag i Slobodan su krenuli u Beograd po njega, jer je bio otpušten iz bolnice. 24.06.1998. godine, Miodrag i Milovan su ga pokupili a zatim su sva trojica krenula nazad u Rečane. Na punktu kod Štimlja zaustavila ih je policija i upozorivši ih kako su pripadnici OVK blokirali put, ali su ljudi odlučili da nastave. Snaha je sledećeg dana saznala od jednog prijatelja Albanca iz Suve Reke da je OVK otela Slobodana, Milovana i Miodraga u Crnoljevu i odvela u pravcu Mališeva. Poslednji su ih videli zatvoreni Srbi Vojko i Ivan Bakrač, i Albanci u logoru OVK u Lapušniku. Nakon što je srpska policija poreuzela kontrolu nad Lapušnikom, lične isprave Milovana Krstića nađene su u tom logoru. Do danas nisu pronađeni. Slobodanka je u srpskom narodu zbog velike tragedije koju je doživela dobila epitet majka Hrabrost. Ova hrabra žena i heroina neumorno traga za svojom decom, rođacima ali i redovno učestvuje u svim aktivnostima vezanim za nestala lica. Za jednog sina su joj rekli da je viđen na snimku BBC-ja iz Kukeša u Albaniji. Poslednje mesto na kome su braća viđena i gde su najverovatnije ubijeni, bio je logor Lapušnik kod Glogovca, kojim je komandovao Fatmir Limaj, u Hagu oslobođen svih optužbi. “Sedamnaest njih je bilo u onoj privatnoj kući u Lapšniku. Svako veče jednoga po jednog samo iznesu, i samo jedan metak se čuje i više ništa”, prića Slobodanka. “Hoću do kraja da saznam, a i juče katastrofa me snašla. Ja sam juče kukala, i kukala, i kukala... Ja sam mislila, imali smo neku nadu da će da se rasvetli sudbina. Makar kakva takva. Da znam da sahranim moje dete. Naša Jasmina (snaha Krstića, medicinska sestra) svima im je pomagala, i decu im lečila, majke im lečila. Svi smo bili tu za komšije Albance a vidite kako su nam oni vratili”, kaže ona. 

OMPF je iz iste masovne grobnice ekshumirao tela dvoje supružnika, Anđelka (Kolja) Ristića i njegove supruge Jovanke (Milan) Ristić u selu Široko u Suvoj Reci. U potvrdi o smrti Anđelka,  navodi se da su uzrok smrti rane iz vatrenog oružja u glavu. U potvrdi o smrti starice Jovanke, prema podacima Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Prištini, navodi se da je uzrok smrti razorenje mozga uzrokovano prosrelom lobanje. Jovanka i Anđelko Ristić oteti su 14. juna 1999. godine u selu Dvorane, opština Suva Reka prilikom napada albanskih terorista na selo. Njihov sin u svojoj izjavi naveo:

"Dana 11. juna 1999, kada je većina stanovnika sela Dvorane krenula ka Srbiji moj otac Anđelko i moja majka Jovanka su ostali u svojoj kući. U selu su ostali još Ristić Mirko i Milevka, i iz sela Popovljane, zatim Nisić Lazar i Rosa. Od tada se mojim roditeljima gubi svaki trag, sve do trenutka kada su me pozvali na preuzimanje tela. Na preuzimanju tela, 25. marta 2005. godine, saznao sam da je majka bila zadavljena prethodno maramom koja mi je predata sa ostalim delovima odeće. Marama je bila vezana u čvor i u samom čvoru je bila njena kosa."
UBISTVO DVANAESTORO ROMA U SOPINI

12. juna 1999. naoružani albanski vojnici i civili upale su u selo Sopina prilikom čega su bez milosti likvidirali dvanaestoro civila romske nacionalnosti, od čega su 11-oro bili iz porodice Ćerimaj. Među ubijenima je bilo i pet žena. Sve žrtve su strahovito mučene, zlostavljane i prebijane a neke žene su čak i silovane. Albanski razbojnici su tokom pokolja uzvikivali "Kosovo je albansko", "Ovde nema mesta za druge osim Albanaca". Albanske žene i maloletnici su takođe učestvovali u mučenju i zlostavljanju civila, kao i u pljački imovine. Tog dana brutalno su ubijeni Besnik Beriša (26), Ajša (21), Avdul (31), Gazmend (21), Bajram (49), Halim (32), Ibrahim (70), Lulevera (37), Lumnija (35), Ćerim (36), Salih (26) i Šefkija Ćerimaj (32). Svi ubijeni su bili civili, zaklani na kućnom pragu i nisu učestvovali ni u kakvim vojnim operacijama.

UBISTVO DEVETORO ČLANOVA PORODICE BUNGU

Dana 15. juna 1999. grupa albanskih terorista, pripadnika "OVK" zarobila je a potom likvidirala osmoro članova albanske porodice Bungu. Oni su lažno optuženi kao "srpski špijuni" a samo iz razloga jer su pre rata održavali prijateljske kontakte i odnose sa komšijama srpske nacionalnosti. Svi su zverski mučeni i prebijeni, nakon čega su likvidirani. Većina ih je streljana, dok su neki zaklani. Najmlađi ubijeni je imao 24 a najstariji 75 godina. Među žrtvama su dve žene, a dvoje civila se i dalje vode  kao nestali. Svi ubijeni su bili civili, nasilno odvedeni sa kućnog praga, i nisu učestvovali ni u kakvim vojnim operacijama. Tog dana su ubijeni Bafti (26), Hanka (61), Hisni (24), Ismet (34), Medžida (38), Muharem (68), Bajram (75), Musli Bungu (35). Prema rečima svedoka, tela porodice Bungu su danima, po najvećem suncu, ležala na ulici i niko nije smeo da ih pomera ili sahrani. Bila je to opomena svima koji nisu  podržavali OVK teroriste. 

Коментари

Популарни постови