SELO BABIĆI KOD PRIJEDORA: "SJEĆANJE NA ŽRTVE I CRNI MAJ 1992. GODINE"
Za prijedorske Srbe maj je najtužniji i najbolniji mjesec u godini. Upravo u to vrijeme, najljepše dane proljeća 1992. započeo je pakao po srpski pravoslavni živalj ovog kraja. Iako smo mislili da je vrijeme fašizma daleko iza nas, komšije muslimani su nas nažalost uvjerili u suprotno. Po uzoru na svoje ustaške pretke, započeli su seriju zločina sa ciljem da Prijedor učine samo svojim gradom a sve Srbe i nemuslimane protjeraju.
Mještani potkozarskog sela Babići među prvima su osjetili surovost rata. Ovo nacionalno mješovito selo važilo je za mjesto gdje se njegovali dobrosusjedski odnosi i gdje su se komšije poštovale i živjele kao jedno. Međutim, sa izbijanjem rata dosta mještana Muslimana uze puške u ruke i okrenu se protiv braće druge vjere.
Molitvom i prigodnim programom, stanovnici ovog pitomog mjesta svake godine se okupljaju pred mjesnim spomen obilježjem prisjećajući se petnaestoro ubijenih i stradalih, te više od pedesetoro ranjenih mještana, boraca i civila!
Rat u Prijedoru baš kao i u svim drugim opštinama počeo je srpskim žrtvama! U noći između 30. aprila i 1. maja 1992. kako što piše i na samoj spomen ploči u Kozarskoj ulici u gradu, "grupa muslimanskih ekstremista" ubila je dvadesetogodišnjeg mladića Radenka Đapu koji je krenuo na svoj posao. Đapa je bio policajac, uzoran mladić iz čestite porodice koji je svoj posao obavljao na profesionalan i perfektan način. Ubijen je u noći sa više metaka a Drago Bosančić svjedočio je pred Haškim tribunalom da su zločin počinili Muslimani iz mesta Puharska sa ciljem da izazovu međunacionalne sukobe i podignu tenzije.
Zločini su usledili munjevitom brzinom pa su već 22. maja 1992. muslimanski vojnici ubili i ranili šestoricu mladića, Srba i Hrvata, pripadnika JNA kod mesta Hambarine. Ljudi su se vraćali svojim kućama, nisu dali nikakvog povoda da bi ekstremisti otvorili vatru na njih i počinili masakr. Hambarine su i u Drugom svjetskom ratu ostali upamćeni pa mjesto fašističko uporište. Već 30. maja 1992. započeo je sveopšti napad na Prijedor i njegove građane. U besomučnom napadu muslimanskih formacija ubijeno je 18, a ranjeno 26 građana Prijedora. Najmlađa žrtva je bio dječak od sedamnaest ipo godina.
BABIĆI - SELO HRABRIH I POŠTENIH LJUDI
Miroslav Janković upoznao je javnost u svojoj knjizi "Mrtvi vječna opomena živima" da su 24. i 27. maja 1992. lokalni Muslimani počinili zločin u ataru sela Babići prilikom čega su ubijeni civili Pantelija Gajić (rođ. 1927) i Danko Lauder (rođ. 1936). Reč je sasvim pristojnim ljudima i časnim domaćinima, neborbenim licima, koji nikada nisu nikog ni uvredili a kamoli imali dodira sa ratom. Zločin je uneo strah među srpsko stanovništvo.
- Prvo ubiše policajca Đapu, pa upucaše one nedužne vojnike JNA, strijeljaše i teško ih raniše, pa onda i grad napadoše..sve komšije Muslimani. Oćešraše nas iz kuća, pobjegosmo kud je ko mogo, neki i u bijeli svijet u strahu od rata, tada je bilo važno samo glavu sačuvati - posvjedočila je Prijedorčanka Dana.
Na mermernom spomeniku tuge i ime domaćice, Prijedorčanke Ilinke Grahovac ali i mladića Drage Aleksića koji je imao samo 37 godina kada ga je vrelog junskog dana 1992. ubio muslimanski ekstremista iz porodice Jakupović. I umesto da su osudili zlikovca, Sud i Tužilaštvo BiH, su podigli optužnice protiv žrtava. Umjesto da sude dželatima, oni su dosolili rane porodici ubijenog Drage. Tako su ožalošćeni i vječno odeveni u crninu - Dragov brat Rajko i sin Draško optuženi za nekakav izmišljeni ratni zločin. Spremali su i optužnicu protiv oca pokojnog Draga, Ljubomira Aleksića koji je od tuge za sinom preminuo.Na svu sreću istina i pravda pobjediše, pa su Rajko i Draško oslobođeni. Dokazano je da se radi o podmetačini i podvali koja je za cilj imala da ponizi porodice srpskih žrtava i produbi im rane lažima!
Na spomeniku su upisana i imena Miodraga Dragonjića (31), Zdravka Petrića (20) i Boška Panića (34) koji su od posledica rata preminuli 1996. godine.
- Obaveza svih nas je da ih se sjećamo, da im zapalimo svijeću i pomenemo im imena, kazali su tokom jednog obilježavanja komšije i prijatelji žrtava.
– Okupljamo se ovdje da evociramo uspomenu na naše pale saborce. Mi ovdje, na spomeniku, imamo upisano 15 poginulih boraca, civilne žrtve rata, i imamo troje koji su umrli odmah poslije rata. Nastojimo da to obilježimo na neki dostojanstven način. Smatramo da je to naša obaveza i dužnost – kaže Stanko Mršić, predsjednik Mjesne boračke organizacije Babići dodajući da je spomenik u Babićima napravljen prije petnaestak godina,a nakon toga je ustanovljen ovaj datum za obilježavanje sjećanja i na žrtve odbrambeno-otadžbinskog , ali i narodnooslobodilačkog rata.
Borci Babića i ratni put proveli su najvećim dijelom u drugoj četi drugog bataljona Pete kozarske brigade.
–Drago mi je što ovdje vidim mnogo boraca, mnogo istaknutih boraca Pete kozarske brigade tačnije druge čete drugog bataljona koji su tada važili za disciplonovane i odlučne ljude i to je inače bio sinonim za tu jedinicu.Ovdje želim da istaknem ulogu poginulih boraca ovoga kraja koji su najviše doprinijeli da se stvori Republika Srpska i pripadnike Pete kozarske brigade , odnosno moje ratne drugove iz Babića obavještavam da je ova brigada povodom Vidovdana odlikovana medaljom Petra Mrkonjića i tu medalju ćemo posvijetiti našim poginulim saborcima – poručio je predsjednik Boračke organizacije grada Prijedora, Zoran Predojević.
Vijenci su položeni i na spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata, koji je podignut u sjećanje na 60 stanovnika ovog kraja i 36 željezničara iz Drvara koji su ubijeni na ovom mjestu od strane muslimanskih fašista od 1941. do 1945. godine.
Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, ubijeno je 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. Najmlađe žrtve su bili Bojan Tubić, novorođenče Željke i Miroslava, koje je poživjelo samo devet dana da bi 28.05.1992. preminulo u porodilištu u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika usled muslimanske blokade. Prema podacima DIC "Veritas", među najmlađim registrovanim žrtvama na području Prijedora je i dvomesečna beba Andrijana Škorić koja je ubijena / stradala u avgustu 1995. godine. Najstarije žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine. Na području čitave Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 135 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali.
U Prijedoru već dugo postoji ideja da se u tom gradu podigne spomen-soba gdje bi bile postavljene fotografije srpskih civila - žena, djece i starih osoba sa područja Prijedora ali i susjednih opština Sanskog Mosta, Bos. Krupe, Novog Grada, Ključa (kao i onih civ. žrtava čije su se porodice ovdje doselile) a koji su ubijeni i stradali od 1992. do 1995. Ova ideja još nije zaživjela ali vjerujemo da će gradske vlasti imati sluha za ove vapaje i molbe.




Коментари
Постави коментар