Ni 33 godine nakon svirepog zločina u Zebinoj Šumi kod Foče, još uvijek niko nije procesuiran niti priveden pravdi. A rane za najbližima bole kao da se zločin desio baš juče.
Tog 3. maja 1992. jake muslimanske snage izvršile su napad na srpski deo sela Zebina Šuma! Prema popisu iz 1991. ovo mesto brojalo je 430 stanovnika, od čega 414 Muslimana-Bošnjaka i svega 15 Srba. I tih petnaestoro bilo je "previše" za muslimanske ekstremiste koji su kobnog dana odlučili da etnički očiste ovo selo!
U trenu je na svirep način ubijena časna, poštena, skromna a opet ugledna porodica Fuštar. Ubijeni su glava kuće Vlado, njegova supruga Jela i njihov sin Mile. Vlado i Jela već su bili u poznim godinama, njemu je bilo 68, a njoj 66 godina. Oboje su bili penzioneri, obavljali su uobičajene seoske poslove čitav život vredno radeći i boreći se za bolju budućnost. A Miletu je bilo tek 26 godina. Bio je veseo, pametan i sposoban momak. Imao je suprugu i divnu i dvoje male djece Mladena i Milicu.
Proljeće kao proljeće, maj kao maj, za Fuštare je to samo značilo da moraju raditi, saditi, privređivati. Nisu znali za odmor, nisu znali za predah čak ni za rat koji je mjesec dana ranije odjeknuo u njihovoj opštini. Nije bilo vremena da se misli o tome, valjalo je djeci-unucima obezbjediti hranu i sve neophodne potrebe.
Rat je u Foči počeo je 6. i 7. aprila 1992. napadom muslimanskih ekstremista na Srbe u Foči kada je ranjeno je petoro srpskih civila. Na neke su bačene bombe, jedna žena je ranjena snajperom, na druge su pucali iz zasjede. Neki kažu da je cilj bio da se srpsko stanovništvo zaplaši i protera. Narednog dana, otpočeli su organizovani napadi na grad i okolna naselja. Prvo je zapaljeno 10 srpskih kuća i drugih objekata u Foči, započelo je granatiranje a na meti zločinaca bili su prvenstvno civilni ciljevi.
Do kraja aprila 1992. bilo je više desetina mrtvih i ranjenih Srba. Ubili su zlikovci i šestogodišnju Ivanu Vuković, ljude strijeljali, čak i stare bake vezivali pa žive spaljivali po kućama. Dosta se civila vodilo i kao nestalo.
Porodica Fuštar odlučila je da ostane uprkos zlu koje se spremalo. Živjeli su u miru i slozi sa komšijama Muslimanima pa su vjerovali da će ih oni i zaštititi. Međutim, nije bilo tako.
Zlikovci naoružani mržnjom, pripadnici jedinica takozvane Armije BiH i zloglasne jedinice “Zelene beretke” upali su u dom Fuštarovih i počinili težak nezamisliv zločin. Mučili su nedužne ljude a potom ih masakrirali. A Mile, Jela i Vlado su bili obični civili koji ni prut nisu imali da se odbrane!
Imovinu su im, poslije zločina, opljačkali zločinci, da bi potom njihovu kuću zapalili. Tijela troje pokojnika, kada su, pet dana kasnije, pronađena bila su ugljenisana. Idućeg, dakle 9. majskog dana 1992. godine, troje Fuštara je i identifikovano da bi kasnije bili sahranjeni na groblju u Foči.
Inače, ostali članovi porodice Fuštar, Divna i njeno dvoje djece, samo dvadesetak dana prije, napustili su Zebinu Šumu i otišli u drugo selo. Tako su ostali u životu i spasli se. Međutim, tuga za ocem, bakom i dekom ne jenjava a Mladena i Milicu, danas odrasle ljude, najviše boli što za zločin niko nije odgovarao!
POČETAK RATA U FOČI
Trivko Pljevaljčić prvi je javno progovorio o početku rata u Foči pre nekoliko godina. "Tri dana prije početka sukoba u Foči, naoružane muslimanske snage postavile su barikade. Policija nije reagovala, jer je bila podijeljena, kao i vlast u Foči", rekao je Trivko. Pljevaljčić je u ratu radio u 'Fočatransu', preduzeću u kojem su Srbi masovno dobijali otkaze, a u 'Fočatransu' je bio i muslimanski štab. "U krugu Fočatransa je bio šleper pun granata, ali u pakovanjima badel konjaka", seća se Pljevaljčić. Foču su sa okolnih brda granatirale muslimanske snage 8. aprila 1992. godine. Prve civilne žrtve bile su srpske, prvo su zapaljene srpske kuće i pravoslavna crkva. Jedna od prvih žrtava rata bio je Rodoljub Trivković, rođeni Fočak. Živeo je i radio u svom gradu, da bi na samom početku u njemu bio i mučki ubijen. Likvidiran je na samom početku meseca aprila 1992. a njegovo svirepo ubistvo bila je poruka svim Srbima kakva ih sudbina očekuje u narednim danima. Pljevaljčić tvrdi da su u džamijama bila skladišta naoružanja i municije. "Naš prvi poginuli Rodoljub Trivković je pogođen sa munara Aladža džamije", rekao je Pljevaljčić za RTRS. Napad na Foču bio je strašan i jeziv, na hiljade civila pokušalo je da spas potraži preko Drine, gorela su prva sela,granate su padale svuda po gradu.
Jedan od ratnih komandanata Milenko Plemić ispričao je za medije pre tri godine da je rat u Foči počeo napadom „zelenih beretki“ na brdo Ćelovinu iznad Foče. - Događaji iz dva svjetska rata opametili su Srbe i ovoga puta oni nisu bili nespremni kao nekada narod Kozare, Prebilovaca ili Korita. Prva asocijacija je na rat, da smo uzeli puške, da odbranimo svoja ognjišta, svoj narod, da opstanemo svoji na svome, u svome gradu, svome selu. Ranije je bilo nekih incidenata, nije bilo pucanja iz vatrenog oružja, a osmog aprila počeo je manji okršaj na Ćelovini gdje su muslimanske straže ili izvidnice napale našu stražu, koja je bila postavljena u neposrednoj blizini svojih kuća, nekih 50 do 100 metara ispred kuća. Da nisu izašli da ih čuvaju ko zna kako bi se sve odigralo i kako bi se sve okrenulo naopačke. Sa naše stane to su bili lokalni ljudi, 10 do 20 komšija, a sa neprijateljske strane pretpostavljam otprilike isto. Kasnije su borbe prešle na gradsko područje, najviše u Donje Polje, oko današnjeg Hrama Svetog Save, tu su izgorjele četiri srpske kuće. Bilo je borbi i po okolnim selima, poginuli su naši borci u Brdima. Napad "Zelenih beretki" je lako odbijen, a istoga dana uveče muslimani su zapalili nekoliko srpskih kuća u Donjem Polju, naveo je tada Plemić. - Grad je oslobođen za samo devet dana, odnosno 17. aprila, kada su naše jedinice protjerale bojovnike iz njihovog glavnog uporišta Donjeg Polja prema Goraždu, rekao je Plemić.
Civil Luka Vuković, mladić kojeg su svi mnogo voleli i cenili, zarobljen je pa masakriran tog aprila 1992. godine. Njegovo beživotno telo je nađeno nekoliko dana kasnije a konstatovane su povrede nanete mučenjem i zlostavljanjem. Snajperom je ubijen i Rodoljub Trivković, a u svojoj kući mučena je pa zapaljena starica Jelena Janja Radović od sedamdeset godina. Među ubijenima i bračni par Golubović - Tomo /72/ i Jelena /69/ koji su nakon mučenja zapaljeni. Tih dana u napadu na selo Kolun ubijen je i desetogodišnji Pero Todorović iz sela Kolun. Pero je ubijen majskog, prolećnog dana dok se igrao sa svojim bratom. Muslimanski ekstremisti iz Fočanske Jabuke otvorili su vatru na nedužnu decu i počinili nezamisliv zločin. "Gledali smo kako pale sve pred sobom. Brat i ja smo tom prilikom ranjeni i brat je u bolnici podlegao povredama" - ispričao je novinarima Božo Todorović koji je tada kao trinaestogodišnji dečak teško ranjen.
Nakon toga usledili su masakri nad srpskim stanovništvom poput onih u Jabuci, Papratnoj Njivi, Zavaitu, Poljicama, Jošanici...
Коментари
Постави коментар