PRE 31-U GODINU MUSLIMANI SU NAPALI DOBOJ: ZDRAVKO JE BIO PRVA ŽRTVA TERORA, GRAĐANI NE ZABORAVLJAJU


Prigodnom svečanošću, polaganjem venaca i paljenjem sveća, građani Doboja danas obeležavaju - 2. maj. - Dan branilaca Doboja. Stanovnici grada na tri reke, prisetiće se nimalo lepog i prijatnog datuma kada su se svi oni našli u nemilosti neprijatelja i agresora koji je nameravao da osvoji grad a stanovništvo porobi, protera i pobije. Po uzoru na današnju islamsku državu, i bošnjački vojnici, poklonici ideologije balkanskog krvnika Alije Izetbegovića krenuli su tog maja u džihad. Sa neljudskim namerama pošli su boj  protiv civila - žena, dece i staraca ali su im se na tom putu mržnje isprečili hrabri srpski borci koji nisu želeli svoja ognjišta tek tako da prepuste neprijatelju, a ponajmanje svoju nejač da ostave nezaštićenu.

Za 13 časova predviđen je parastos kod spomen-ploče u naselju Lipac odakle je srpsko stanovništvo pre 31 godinu krenulo u odbranu grada od muslimanskih vojnih i paravojnih formacija.

Prva žrtva muslimanskog terora bio je Zdravko Mišić, pripadnik MUP-a i dobrodušni, pošteni čovek rodom iz Boljanića kod Gračanice. Radio je vredno i predano svoj posao u PS Doboj a tog majskog dana, ubili su ga mučki muslimanski napadači koji su želeli da uzmu ono što je tuđe. Nikoga Zdravko nije ni ugrožavao ni napadao. Bio je na svom radnom mestu, u svom gradu kada je grupa terorista krenula u svoj krvavi pir ubijajući tom prilikom sve pred sobom. Zdravko je rođen 12.06.1963. i ubijen je 29-oj godini života.  Sahrani je prisustvovao veliki broj ljudi, čitav grad je bio u suzama a danas po ovom plemenitom čoveku ime nosi i jedna ulica u centru. 

Ubistvo nevinog čoveka bila je poruka svim Srbima šta im se sprema. Tada je započeo i masovni egzodus srpskog stanovništva kada mnoge porodice u strahu za sopstvene živote napuštaju grad pred neprijateljem tražeći sklonište tamo gde je bezbednije. Oni drugi beže u podrume i okreću se molitvi. Već tada gore prve srpske kuće i objekti na području opštine a hrabri srpski sokolovi krenuli su u odbranu vekovnih ognjišta.

Nekadašnji učesnici rekli su da je iz Lipca 2. maja 1992. godine krenula organizovana odbrana koja je osujetila pokušaje neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija da okupiraju Doboj, nakon što su prethodno s ciljem spajanja sa Zenicom okupirale Brod, Odžak i Derventu.

Jedan od heroja odbrane i član Udruženja "Branioci Doboja 2. maj 1992" Radenko Nikolić rekao je novinarima da su se svojevremeno na ovom mestu okupili predstavnici vojnih formacija koji su odbranili grad od paravojnih formacija "Patriotska liga" i "Zelene beretke" i regularnih formacija iz druge države. - P
rije 30 godina efikasnom akcijom po Ženevskoj konvenciji razoružali smo one koji su neopravdano dobili naoružanje i tako omogućili da je Doboj danas slobodan grad. Imali smo obavještajne podatke da je 108. i 109. brigad koja se nalazila u rejonu Јohovac, a prethodno pobila sve što je srpsko od Liješća, Rabića, Ritešića,i trebala da se spoji sa Zenicom te da izvrši genocid nad srpskim narodom – izjavio je Nikolić i dodao da je neprijatelj u tome osujećen, a da je tada pala prva srpska žrtva Zdravko Mišić koji je ubijen 3. maja 1992. godine.

Skupština grada Doboja donela je odluku da 2. maj bude proglašen za datum od važnosti za ovu lokalnu zajednicu. Prema podacima dobojske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, tokom rata u Doboju muslimanska vojska je ubila 1.700 lica, među kojima i pedesetoro dece.

Član Udruženja "Branioci Doboja 2. maj 1992" Mirko Stojčinović istakao je da se stalno vrši zamjena teza ko su oslobodioci, a ko branioci Doboja.

- Odgovor je veoma jednostavan. Mi iz Doboja nigdje nismo krenuli, nikoga nismo napali. Grad Doboj se nalazio u potpunom okruženju i pitanje je bilo samo kada ćemo doživjeti sarajevski pogrom ili tuzlansku kolonu. Na svu sreću, branioci Doboja su uspjeli da u jednoj munjevitoj akciji deblokiraju grad  - istakao je Stojčinović.

On je naveo da su, s druge strane, organizovane regularne vojne snage Hrvatske sa Hrvatskim vijećem odbrane i Zborom narodne garde već bile u dobojskom naselju Јohovac i ovladale putnom komunikacijom Brod-Derventa-Јohovac.

- Organizovane strane "Patriotske lige" i "Zelenih beretki" ovladale su užim dijelom grada - Čaršijom, u naselju Grapska putnom komunikacijom Doboj-Trebava-Modriča, a isto tako bio je zatvoren pravac prema Sarajevu jer su već počela ubistva Srba u Maglaju, Zavidovićima i Gračanici - podsetio je Stojčinović.

On je ukazao da se mora očuvati kultura sećanja na istinu o odbrani Doboja, koji je tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata bio oaza za Srbe prognani sa područja od Zenice dolinom reke Bosne, od Tuzle dolinom reke Spreče, kao i sa područja od Broda, Dervente i drugih lokalnih zajednica.

Stojčinović smatra da 2. maj treba da zauzme značajnije mesto u srpskoj istoriji, da se mladim naraštajima prenese da je Doboj grad-heroj i da su to bila teška vremena.

Grad je bio opkoljen sa svih strana i danonoćno je bio izložen granatiranju iz pravca Tešnja, Maglaja i Zenice. Tokom rata na području dobojske regije je poginulo i stradalo najmanje 87-oro dece, dok je više od 250 mališana teško ranjeno. Sprovođenjem zabranjenog opsadnog načina ratovanja u Doboju (i okolnim selima) je vršena koordinisana, dugotrajna, rasprostranjena i sistematska kampanja (vojna strategija) granatiranja i snajperskog delovanja po civilnom stanovništvu i po civilnim objektima iz artiljerijskog i pešadijskog naoružanja. 

Doboj je od završetka rata dobio epitet "grada heroja" koji i danas ponosno i sa pravom nosi a sve to zbog herojskog i nadljudskog napora njegovih građana da se odupru četvorogodišnjoj agresiji i svim strahotama kojima je grad bio izložen. Narod je u periodu od 1992. do 1995. pokazao veliko herojstvo, borbenost, istrajnost ali i međusobnu solidarnost koja je u tom najtežem periodu mnogo značila. Broj od 27 000 stanovnika, koliko je grad brojao pre rata bio je gotovo udvostručen zbog priliva enormnog broja srpskih izbeglica koji su proterani iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine koji su bili okupirani od strane muslimanske tzv. Armije BiH. 

Danonoćno su na meti granatiranja bile bolnice, crkve, školska igrališta, stambene zgrade, pijace, vrtići, društveni i kulturni objekti..Civili u Doboju i širom dobojske regije su ubijani dok su se bavili egzistencijalnim poslovima, zatim na ulici, u stanovima i kućama, u redovima za vodu i hleb, u kolima hitne pomoći, u napadima na bolnice, i autobuse, dok su prisustvovali sahranama ili svadbama. Decu su zločinci ubijali dok su se igrala ispred kuća, šetala sa roditeljima ili  dok su se vraćala iz škole..Jezive scene nasilja i masakra sveže su i vidljive i danas.  

Opsada Doboja trajala je tri ipo godine. Život u opkoljenom gradu bio pretežak i nezamisliv.  Ubijanje civilnog stanovništva, svakodnevna granatiranja i tragedije obeležila su čitav period od 1992. do 1995. u ovom malom, gusto naseljenom području. Građani Doboja živeli su u konstantnom strahu i neizvesnosti, opkoljeni sa svih strana, bez struje, bez vode i neretko bez osnovnih egzistencijalnih potreba. Umesto vesele igre po školskim terenima i igralištima, deca Doboja su bila prinuđena da svoje slobodno vreme provode po podrumima i skloništima.

Muslimanske granate nisu birale cilj, već su jednako padale i po srpskim i muslimanskim kućama i rubnim naseljima, ubijajući i ranjavajući sve civile, nezavisno od njihove verske i nacionalne pripadnosti. Muslimanski civili bili su maksimalno zaštićeni u gradu a najveći broj njih je ubijen upravo od muslimanskih granata koje je tzv. Armija BiH neprestano ispaljivala iz Maglaja, Tešnja, te bošnjačkih sela oko Doboja. 

Bolnice su radile danonoćno i bez prestanka a hrabri lekari, hirurzi i medicinske sestre neumorno su radili kako bi spasili što više života. Svakodnevno je dolazilo na desetine ranjenika, među njima i mnogo dece. Heroji u belom nisu pacijente delili po veri i naciji već su shodno hipokratovoj zakletvi pomagali jednako svima davajući sve maksimalne kapacitete i potencijale. Pod kišom granata činili su sve da pomognu najugroženijima, ne mareći za sopstveno zdravlje ni živote.

Коментари

Популарни постови