JELA IZ PRIJEDORA: "SLAVKO EĆIMOVIĆ JE NAORUŽAN NAPAO PRIJEDOR I NAŠ KUĆNI PRAG A JA U NJEGOVE TUKOVE NISAM IŠLA"



Da je moguće Prijedorski Srbi bi odavno izbrisali maj 1992. godine iz svojih sjećanja. Ali nažalost to je nemoguće. Iako je od početka rata protekla bezmalo trideset i jedna godina, vrijeme ne briše užase koje prijedorski Srbi doživješe i u posljednjem ratu i to od svojih prvih komšija Muslimana. Kao manu im jedino pronađoše to što bejahu Srbi po  nacionalnosti a pravoslavci po vjeroispovijesti. Zbog toga postaše nepoželjni u svome Prijedoru. Baš kao i one nesrećne 1941. kada su strpavani u vagone i odvođeni u logore, tamo mučeni strijeljani pa bacani u jame. 

Kao i u svim drugim opštinama i u Prijedoru je prva žrtva bila srpska. U noći između 30. aprila i 1. maja 1992. kako što piše i na samoj spomen ploči u Kozarskoj ulici u gradu, "grupa muslimanskih ekstremista" ubila je dvadesetogodišnjeg mladića Radenka Đapu koji je krenuo na svoj posao. Đapa je bio policajac, uzoran mladić iz čestite porodice koji je svoj posao obavljao na profesionalan i perfektan način. Ubijen je u noći sa više metaka a Drago Bosančić svjedočio je pred Haškim tribunalom da su zločin počinili Muslimani iz mesta Puharska sa ciljem da izazovu međunacionalne sukobe i podignu tenzije. 

Zločini su usledili munjevitom brzinom pa su već 22. maja 1992. muslimanski vojnici ubili i ranili šestoricu mladića, Srba i Hrvata, pripadnika JNA kod mesta Hambarine. Ljudi su se vraćali svojim kućama, nisu dali nikakvog povoda da bi ekstremisti otvorili vatru na njih i počinili masakr. Hambarine su i u Drugom svjetskom ratu ostali upamćeni pa mjesto fašističko uporište. Tog 30. maja 1992. započeo je sveopšti napad na Prijedor i njegove građane.

 Naoružani svim mogućim naoružanjem muslimanski vojnici iz okolnih sela krenuli su u svoj krvavi pir i osvajački pohod. Krenuli su na nedužnu srpsku najač - žene, djecu i starce koji su obavljali uobičajene poslove ne sluteći šta im se sprema. Pucali su ekstremisti na sanitetsko vozilo, na ljude koji su prevozili hranu, na kuće i stanove, svjedočiće preživeli. U besomučnom napadu muslimanskih formacija ubijeno je 18, a ranjeno 26 građana Prijedora. Najmlađa žrtva je bio Igor Knežević, dječak od sedamnaest ipo godina. 

Pojedini bošnjački portali sa namerom da dosole rane porodicama srpskih žrtava su glorifikovali organizatore napada na Prijedor, odgovorne za smrt nedužnih ljudi i početak rata kao i svo zlo koje je pogodilo Prijedor i njegove građane i predstavili ih kao nekakve heroje na koje bošnjačka omladina treba da se ugleda. Čak su prijedložili su da centralni trg u Prijedoru ponese ime Slavka Ećimovića,  predvodnika Kurevske čete kojeg građani Prijedora uz Muhića, Alagića, Hadžiju, smatraju jednim od najodgovornijih ličnosti za napad na Prijedor i stradanje srpskog stanovništva i nevinih ljudi. 

Centar javne bezbjednosti Banjaluka je još davnih godina podneo krivičnu prijavu protiv 11 osumnjičenih pripadnika paravojnih formacija, među kojima je i ime Slavka Ećimovića, koji se terete za napad na Prijedor. Slavko Ećimović i ostali su osumnjičeni da su počinili krivična dela "Ratni zločin protiv civilnog stanovništva", "Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika" i krivično delo "Organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na činjenje krivičnih dela genocida, zločina protvi čovečnosti i ratnih zločina". U napadu bošnjačkih i hrvatskih paravojnih formacija na Prijedor, ubijeno je petnaest civila i pripadnika Vojske Republike Srpske, dok je dvadeset i jedan civil i pripadnik VRS u tim napadima ranjen, a četiri vojnika su zarobljena, navodi se u prijavi.

Napad na Prijedor krenuo je iz šume Panjik oko 4,00 časa, sa pet borbenih grupa. Grupe su predvodili Slavko Ećimović, Asim Muhić, Halim Mehić, Edin Čajić i Kemal Alagić zvani Divjak. Oni su planski izvršili ovaj napad sa ciljem da preuzimu vitalne ustanove u centru ove regije, pre svega, policijsku stanicu, tadašnju Opštinsku upravu i Centar za informisanje. A kako su to svuda po Bosni već uveliko činili, ekstremisti su imali u planu i u Prijedoru da primene slične scenarije iz Konjica gdje je srpsko stanovništvo protjerano sa vekovnih ognjišta, žene silovane, a starci i deca mučki pobijeni. Samo par dana prije 25. maja 1992. muslimanske snage su napale selo Bradina i masakrirale ukupno 88 srpskih civila. Preko četrdeset žena je tog i narednih dana silovano u logorima muslimanske Armije BiH. Među žrtvama silovanja je bilo i šestoro djevojčica od kojih je najmlađa imala samo 12 godina! Sve to je već urađeno i u Goraždu, Trnovu,  Sarajevu, Srebrenici, selima oko Bratunca, Zvornika i Vlasenice, Derventi, Bihaću, Maglaju i drugim mjestima gdje je pobijeno i masakrirano više stotina srpskih civila dok je više hiljada ljudi prognano sa svojih ognjišta. 

Dio muslimanskih snaga koji se povukao ispred vojske 28. maja, na sastanku u šumi zvanoj Panjik, na širem području reona Kurevo, organizovali su se i dogovorili da 30. maja u ranim jutarnjim satima napadnu sam grad Prijedor. Tom grupom, koja je brojala oko 350 ljudi, rukovodili su Izet Mešić zvani Hadžija i Slavko Ećimović.

Nakon ulaska ovih formacija u Prijedor došlo je do borbe između vojske i policije i ovih agresorskih grupa, što je dovelo do pogibije 15 i ranjavanja oko 26 vojnika, policajaca i civila. Sve grupe su uspele da dođu do svojih ciljeva i nisu pazili u koga pucaju – da li su to vojnici i policajci, ili civili, ili čak kola hitne pomoći. Tako je grupa koja je zauzela tzv. veliki podvožnjak pucala u bolnička kola hitne pomoći, prilikom čega je vozač Goran Dragojević ranjen sa 32 metka, ali je ipak uspio da se odveze nekoliko stotina metara dalje gdje je pronađen i uspio je da preživi. Ista borbena grupa je u blizini tzv. velikog podvožnjaka pucala i u sanitetska kola, koja su bila vidno obeležena i sa upaljenim rotacionim svetlima. Tom prilikom su ranjeni Dragan Vučeta i Ranko Tomaš, koji su se nalazili u sanitetskom vozilu. Ekstremisti su otvarali vatru i po stambenim zgradama i kućama gdje su živjeli Srbi. Više je nego jasno da su glavni cilj ekstremista bili svi Srbi, i civili i polijaci i vojnici, i žene i deca i starci. U napadu na Prijedor mučki i svirepo je ubijen dečak Igor Knežević, star sedamnaest ipo godina. Kome je ovo nedužno dete bilo krivo?! Svjedoci su ispričali kako su muslimanski ekstremisti najpre ranili maloljetnog Igora a potom ga zarobili i zaklali u zaseoku Zajednice, navodi Srna. 

Marijan Ješić ranjen je u leđa dok je bio u kamionu koji je prolazio pored gimnazije. “Ja sam nakon ranjavanja ispao iz kamiona. Odveli su me u Mašinsku školu i vezali, a poslije ka Bereku. Napad je trajao oko dva sata, ali je uz velike žrtve grad odbranjen”, ispričao je Ješić. Miroslav Toholj u svojoj “Crnoj knjizi” navodi kako su ranjenog Marijana, ranjenog Mileta Grabovca i još nekoliko Srba, pripadnika MUP-a muslimanski ekstremisti zarobili i odveli u objekat Srednje mešovite škole gde su ih tako ranjene psihički i fizički zlostavljali, tukli i maltretirali na najokrutnije načine. Nisu im pružili ni medicinsku pomoć, prekršili su sva pravila Ženevske konvencije. Marijanu su pucali u lice sa namerom da ga ubiju ali je samo čudom preživeo i oporavio se od tih teških rana. 

Vijesti gdje se veličaju likovi i djela bošnjačkih napadača kao i ideja da bi neka od ulica mogla poneti ime Slavka Ećimovića šokirala je mnoge građane Prijedora koji nisu zaboravili užase iz maja 1992. godine. I različiti bošnjački centri koji se bave žrtvama proglasili su Ećimovića i druge napadače na Prijedor "civilima i žrtvama genocida" iako je riječ o ljudima koji su bili naoružani do zuba i koji su ginuli po tuđim selima na tuđim pragovima. Srpska udruženja i organizacije govore da je stotine poginulih Bošnjaka proglašeno civilima i  žrtvama genocida iako su bili pripadnici vojnih formacija i učestvovali u napadu na Prijedor i sličnim nedjelima.

Slavko Ećimović bio je katolik i rođen je 29.04.1955. u mjestu Čarakovo a živio je u mjestu Tukovi. Bošnjački portali objavili su ranije kako je Slavko poginuo-ubijen za vrijeme rata 1992. godine u od nepoznatih vojnika u znak odmazde zbog napada na Prijedor.

Srpkinja Jela se prisjetila da je tragičnog dana 30. maja 1992. bila u svojoj kući sa djecom, bolesnim suprugom i njegovim roditeljima. Neposredno pred njihovim domom odigravala se prava drama a svuda su odjekivali pucnji. Civili su se skrivali po kućama i podrumima moleći boga da prežive.

"Bože, bože šta se dešava sa tim narodom? Da li su oni normalni uopšte čim mogu prijedložiti tako nešto, to samo nezdrav um može. Da one koji su napadali slave i veličaju, a nas žrtve koji smo napadnuti da omalovažavaju. Taj koji to prijedlaže ne želi dobro ni svom narodu, a tek ne drugima i nama. Ja ih razumijem što im je krivo što nisu tog maja 1992. uspjeli u svojim namjerama da nas Srbe sve pobiju i protjeraju iz Prijedora kao što su u drugim opštinama uspjeli...ali prošlo je trideset godina od rata, zar je u tim glavama još ludilo, zar tinja zlo i dalje? Sramota! 

Naša djeca škole završavaju, rade, privređuju, doprinose porodicama, za bolje sutra a ti ekstremi tamo i dalje sanjaju sukobe i muslimansku bosnu, kakvi su to ljudi. Još će oni koji su puškama išli i jurišali na srpsku nejač biti heroji a mi što  smo bili skriveni po kućama što su nam komšije i sugrađani ubijani  na ognjištima, još ćemo mi postati agresori. Da nam nije Srpske davno bi oni realizovali svoje planove i sproveli te ludačke, moram reći, ludačke ideje u djela. Neljudi! Ja sam troje othranila i podigla, plus muža koji je bio bolestan i njegove roditelje. Sve sama sa deset prstiju, iz doma nisam izlazila a isti je taj Slavko Ećimović prešao kilometre i kilomtre iz svog sela sa naoružanim paravojnim jedinicama i krenuo na moj grad. Ja u njegove Tukove nisam išla a on je naoružan do zuba sa stotinama muslimana isto tako naoružanih iz raznih okolnih mjesta došao u moj grad pred moju kuću, pred naše kuće i domove. Oni su bili naoružani, ja nisam. Ja sam bila u svojoj kući sa djecom, bolesnim mužem, njegovim roditeljima a oni su bili u tuđoj ulici, na tuđem ognjištu i pucali na našu miliciju, na našu vojsku, na naše civile i građane. 

Ne znam kojoj je jedinici pripadao, zelene beretke ili šta već, ne želim da nagađam, a nisam se ratom ni bavila. Nije me zanimalo, ali zato njih jeste. Oni su u naš Prijedor došli da stvaraju muslimansku Bosnu, tako su govorili, i nama tu nije bilo mjesta. A branili su ovaj grad od zelenih beretki i Srbi, Muslimani, i Hrvati, Romi, Ukrajinci, Česi, sve zajednice što su živjele su ustale tog maja da brane. Meni je prva komšinica muslimanka rekla odmah kad su napali: "Jelo šta ovo bi? Pa kriminalci nam napadoše Prijedor, hoće i ovdje kao u Sarajevu, ne gledaju ni gdje pucaju ni u koga".

A drugi komšija, isto Musliman, među prvima je uzeo pušku da brani grad od alijinih ekstremista. Zajedno, rame uz rame, sa našim narodom. Mi smo bili za Jugu, za zajedničku državu, a oni, zelene beretke, patriotska liga, su je htjeli urušiti, zlo napraviti i uspjeli su svuda po Bosni. Krvarili su gradovi poput Sarajeva, Konjica, Bratunca, Goražda, Sijekovca, Dervente, Broda...potoci srpske krvi su tekli a ovdje im to ne pođe za rukom, nisu uspjeli isto napraviti. Mi žene i djeca smo im bili meta, jer ja znam dobro šta su radili po Konjicu i gore po Posavini. Zemir jedan je srpskoj majci tri sina ubio i muža u Sijekovcu, sve to civili u kući pobijeni. Drugoj majci Božani u Goraždu u maju 92-e petoro sina i kćer su ubili, svu djecu joj pobili i unuče, zetove, ćerku su silovali...a onda dođoše i u naš Prijedor, neki drugi "Zemiri" su htjeli isto da počine ali smo se odbranili. 

I opet se nisu dozvali pameti. Opet huškaju, ja sam mislila opametili se, izvinuće se nama za sve traume, za prvu žrtvu srpsku, za masakr onih nevinih ljudi kod Hambarina, Srba i Hrvata što ih pobiše. Mislila sam da će se izvinuti za ovih 18 ubijenih tokom napada na Prijedor. Koliko puta prođem pored one srednje škole, gimnazije, gdje su tukli i strijeljali naše Srbe pa prežive Marijan jedan, ne mogu se sjetiti prezimena, kad god prođem prekrstim se jer znam da bismo svi mi u toj školi završili, oni su planirali da to bude logor za Srbe. Samo nas je čudo spasilo da ne zapadnemo njihovih šaka. Puno groblje Pašinac srpskih žrtava, idite vidite, djeca, žene, staro nemoćno, sve pobijeno po Kozari od 1992. do 1995. godine, i nikom ništa.

Ja sam mislila još kad je rat trajao da će se oni opametiti, da će se kad sve prođe izvinuti  za sve počinjeno ali  ne. Oni još gore se ponašaju, nikada nam neće oprostiti što nas nisu pobili i protjerali, što nisu tog 30. maja uspjeli da nas bace u jame i potrpaju u logore, da nam pobiju djecu i siluju nas žene. To nam ne opraštaju, pitam ih često šta im je to trebalo, zašute, pognu glavu, nema odgovora...znaju da su krivi i šta su činili.

Još bi trgove nazivali po napadačima, ja im ne branim nek idu po Fedraciji nek dižu mezarja i spomenike i Hitleru, Paveliću, kome god hoće a nas nek puste na miru da živimo, pa zar im nije dosta što su te majke ostavili bez djece, mali Igor Knežević tek je 16 godina imao kad je zaklan 29.05.1992. kad su napali Prijedor. Njima na dušu sve te provokacije i diranje u rane majkama, porodicama i preživjelima. Mislim da najbolje o svakome govore djela i sugrađani. Kako  danas žive djeca i rodbina poginulih Srba u odbrani Prijedora i drugi učesnici u ratu? Njih pozdravlja cijeli Prijedor, oni idu uspravno, slobodno i uzdignute glave kroz svoj grad. Priđe im svako, uputi lijepu riječ, pohvalu u njihovim precima, o časnoj borbi. A kako žive potomci Zelenih Beretki i tih napadača? Mnogi se nikad nikad nisu vratili u Prijedor, znaju šta su radili, ruke do lakta krvave, ne smiju u oči pogledati komšijama Srbima. A i kako bi pogledali, živiš s nekim tolike godine i jedno jutro mu kreneš na porodicu da ubijaš, osvajaš, sramota. I oni koji dođu idu pognute glave. Najvažnije je šta grad i sugrađani misle o tebi a ovo je taj dokaz".

PORODICE ŽRTAVA JOŠ ČEKAJU PRAVDU: SJEĆANJA NA UBIJENE NE BLIJEDE

Trideset i jednu godinu bol za svojim najmilijima u srcu nosi i Nada Žujić, neutješna supruga i majka. Njoj su muslimanski vojnici ubili supruga Boška /53/ i sina Borislava /19/. Boško Žujić bio je jedna od prvih žrtava u Prijedoru a ubijen je u dobro poznatom napadu razularenih muslimanskih ekstremista koji su 30. maja 1992. izvršili napad na grad i krenuli u pokolj srpskih civila i nejači. Boško je teško ranjen a potom i svirepo ubijen u ranim jutarnjim časovima oko 5h i 30 min. dana 30.maja 1992. u napadu muslimanskih paravojnih formacija na građane Prijedora. Usmrćen je kod restorana i velikog nadvožnjaka od strane terorističkih grupa Muhića, Alagića i Ećimovića. Još ni supruga nije stigla da oplače, a Nadu je pogodila nova tragedija. U napadu na srpski dio sela Raljaš muslimanski vojnici su 23.07.1992. počinili težak pokolj i masakrirali četvoricu mladića među kojima je bio i Borislav. Imao je devetnaest ipo godina kada je ubijen, masakriran. I ostala trojica mladića, dečaka imali su brojne povrede i tragove od mučenja. Najmlađi među njima bio je 16-ogodišnji učenik Mirko Daljević.  lako je od tada prošla 31 godina. Nada kaže da vreme ne umanjuje bol: “Kako godine idu, tako mi je sve teže i teže. Njih dvojicu sam izgubila u svega 55 dana, pa možete misliti kako mi je bilo. Najveća utjeha mi je unuka koju imam od drugog sina”, rekla je Nada Žujić.

Predstavnici Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, zajedno s Nadom obišli su grobove njenog supruga i sina, na Pašincu, gdje su položili vijenac i prislužili svijeće. Zdravka Karlica, predsjednica ove organizacije, izrazila je žaljenje jer su, kako je rekla, iz Prijedora otišle mnoge neistine i da ta nepravda boli.
“Toliko godina je prošlo i nikad nikakve pravde za naše žrtve, jer grad je bio napadnut, a ljudi su ga branili. Samo su Srbi odgovarali. Uoči nekih značajnih datuma, to posebno boli”, rekla je Karlica koja je takođe tog 30. maja 1992. doživjela tragediju kada je njen suprug teško ranjen da bi potom preminuo nekoliko dana kasnije. U
bijen je iako se uporno borio da sačuva mir u ovom gradu. Zato mnogi Srbi ali i Muslimani i Hrvati i danas govore kako je "Pucanj u Zorana Karlicu, bio pucanj u mir i suživot". 

Ujutro 30. maja, probudio me telefon. Neko je tražio mog supruga. Rekla sam da ne znam gdje je. Tada sam čula da se nešto dešava u gradu. Čujem da se puca. Obukla sam se i sišla do komšinice, koja je ispekla kafu. Uzela sam šolju kafe... U tom trenutku sam osjetila da se nešto Zoranu desilo. Ubrzo sam saznala da je ranjen. Kasnije su mi pričali kako se to desilo. Pričali su mi da je to bio napad iz Starog Grada, da je Zoran došao do kafane ‘Obala’, pokušao da uđe, kada je, navodno, bačena bomba koja je njemu pala u krilo.

Kazali su mi da je tu bombu bacio neki Hadžija, momak iz grada kojeg nismo poznavali. Raspitivala sam se za njega. Prvo sam čula da je preživio rat, a onda da je stradao. Kažu da je i on nedavno ekshumiran. Otišla sam da posjetim Zorana u bolnici u Prijedoru. Odmah je prebačen za Banjaluku. Tamo su nešto otezali sa operacijom, rekli nam da noga mora ići jer je već loše. Bilo je na hiljade gelera od te bombe, ali su mu oni pokušali spasiti noge.

U Banjaluci su mu amputirali nogu i onda ga helikopterom 5. juna 1992. godine prebacili za Beograd, gdje je preminuo. Njegovo tijelo su nakon pet ili šest dana vratili iz Beograda, tako da smo ga, hvala Bogu, uspjeli sahraniti. 
I to mi je bilo mučenje, čekajući hoće li taj avion sletjeti u Banjaluku ili neće. Pitam se samo kako je onima koji čekaju godinama a ne znaju gdje su tijela njihovih najmilijih." - ispričala je Zdravka prije nekoliko godina za medije. 
- Djeca su vrlo teško prihvatila njegovu smrt. Teško je kada dijete nešto zatraži, a tih godina se nije ni imalo. Kada bih rekla da nema, onda kažu: ‘Daje tata živ, bilo bi...’ To boli. Onda se mama strašno potrudi da to ostvari. Njegova majka je isto tako teško prihvatila. Ona je kao i ostale majke, jednako one plaču i jednako njih boli. Sve i jedna. Nije bitno kako se mama zove, nju jednako boli. Tada je bilo vrlo teško. Ne bih željela da se to ikome dogodi, kada shvatiš da ga nema više. Svi mi koji smo preživjeli tragediju možemo da pišemo romane." - dodaje Zdravka. 

- Ja uvijek kažem ‘luda vremena’ – a da nisu bila, možda bismo sjedili i kafu pili. Sjećam se uvijek Titovih riječi sa kojima je počinjao i završavao govore: ‘Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga.’ Ovo je prelijepa zemlja da bi se dozvolilo da samo mi uživamo u njoj. Žao mi je da smo mi u 20. vijeku dozvolili da do ovog dođe. Moji sinovi gubitak neće nikad prežaliti. Normalno je da im otac nedostaje. I danas je teško, jer gdje god krenem, bilo na veselje ili žalost, ideš sam. Često stojim na groblju i razmišljam kako su mnogi otišli pod tu crnu zemlju a da se nikad ni sa djevojkom nisu poljubili. To je nešto strašno. Nakon njegove smrti svaki dan sam godinu dana išla na groblje. Nisam mogla prihvatiti, ali se sad svelo na sedmične odlaske. To mi mnogo pomaže, i osjetim, svaki put kada odem, kao da mi je nešto sa duše palo. - završila je Zdravka svoju ispovijest, pomirljivo baš onako kako je i Zoran to činio. 

Među prvim žrtvama u Prijedoru bio je i Duško Lukić, 23-godišnji mladić. Duško je bio uzoran i izuzetno kulturan, vaspitan momak pred kojim je bila svijetla budućnost. Bio je izuzetno darovit, talentovan, sposoban, vrijedan mladić, omiljen u društvu i cijenjen od okoline baš kao i njegova porodica. Duška su gotovo na kućnom pragu u rodnome gradu mučki i svirepo ubili pripadnici bošnjačkih paravojnih formacija koji su prešli kilometre i kilometre i iz svojih sela da bi došli na tuđi kućni prag. Naoružani različitim naoružanjem agresori su tog 30. maja 1992. počinili teške zločine nad građanima Prijedora srpske nacionalnosti pucajući na svakog koga bi zatekli. Majka Božana Lukić svog sina je tog jutra ispratila na posao da bi ga nedugo potom vratili u mrtvačkom sanduku. Zločin se desio u Ulici Nikole Pašića u blizini spomenika Mladenu Stojanoviću a krvavi pir su počinili pripadnici grupe Asima Muhića.

Ni trideset jednu godinu od počinjenog zločina ova hrabra majka ne krije tugu i razočaranje. Godine jesu prošle ali bol za izgubljenim djetetom nikada nije i ne može izblijedeti. - Ne postoji samo jedna strana, jedna bol i ne mogu svi na jednoj strani biti žrtve, junaci i patriote. Pošli su ljudi na posao, na svoja radna mjesta - jedni da voze hitnu, jedni da voze kruh. Naišli su neki zli ljudi i izveli svoje nečasne ljude da napadnu i tuku sve - i malo i veliko, i staro i mlado. Trebali su da sjede i da razgovaraju. Kolike su naše žrtve, njihove su bile veće. Oni su mislili da ćemo mi čekati sklopljenih ruku da oni naše ubijaju. Ja kao majka kad sam našla svoga sina mrtvog kojeg sam ispratila na posao vjerovatno bi i ja nešto uradila ali nikada nisam ni pomislila ni na osvetu ni na šta slično. Trebali su znati da će se i druga strana usprotiviti, nanijeli su nam veliko zlo ali nanijeli su i sebi. Ja da sam vlast, da sam država ja bi njih osudila i za njihove žrtve, oni su krivi i za svoje žrtve i za naše. - govori neutješna majka čiji je sin ubijen u gradu i to kada je krenuo na posao.  - Ove sam sedmice četiri puta bila na groblju. Teško mi je da ne može biti teže ali ništa ja ne mogu promijeniti samo bih zamolila i ove  i one tamo ljude da se spametuju, da se dogovaraju, da se više ne dešavaju ovakve stvari. - poslala je poruku svim građanima Bosne i Hercegovine ova  hrabra žena.

Teška je i priča Mire koja je imala trideset godina kada je početkom juna 1992. bila primorana da napusti svoj rodni Prijedor zato što su Zelene Beretke 30.05.1992. izvršile napad na grad. -  Uvijek mi bude zlo pred taj datum, vrate se uspomene. Bilo je strašno. Sanjam često te dane, kao da i danas čujem kako pucaju, prije da će sve pobiti, psuju nam majku četničku. Sanjam to često i ne znam više da li je java ili san. Ja sam se tad tresla a ostale su i sad traume, što nas niko ne pita kako nam je bilo? Djeca su vrištala, svi smo se krili a pucnjava je trajala čitav dan. Staviš mu ruku na usta i moliš ga da ne vrišti jer ako čuju pobiće sve. Sve bi nas poubijali da ih nisu naši hrabri momci zaustavili i spriječili dalji pokolj. Pucali su, kažu po zgradama i kućama. Nisu oni došli po vojsku JNA, nego smo meta bili svi mi - ja, ona baba, djeca, došli su oni po civile da se na njima iživljavaju, to je njihov rang ali su se prevarili, jer je vojska ovdje stala u odbranu i spriječila ih da ubijaju i hvala im. Sve bi nas poubijali da nije bilo ovih junaka koji su položili svoje živote zarad svih nas. Niko se nije osjećao bezbjedno ni sigurno. Morali smo prvim vozilom pobjeći iz grada. Bilo je teško u izbjeglištvu ali smo se  vratili u Prijedor. Samo da smo glave sačuvali. Traume su ostale, šta bi da nam nije bilo vojske. Pobili bi nas ko zečeve, nema dana da o tome ne pomislim. Nismo naivni znamo šta je bilo u Sijekovcu, u Goraždu, Sarajevu i kako su prošli Srbi i žene naše tamo - rekla je Mira, Prijedorčanka koja je preživjela napad Zelenih Beretki,  medijima iz Republike Srpske koji su pre nekoliko godina više puta intervjuisali i obične građane Prijedora, tada civile, sa ciljem da sumiraju njihova sećanja na tragični 30. maj 1992. godine. 

Žrtve grupe Slavka Ećimovića bili su još i mladići Radenko Vučenović /25/ i Miroslav Gončin /26/ koji su mučki i svirepo ubijeni tog 30.05.1992. u civilnom objektu u dvorištu restorana "Ribar". 
I Hrvati, meštani sela Ravska kod Ljubije, šokirani su i neprijatno iznenađeni veličanjem takvih osoba. - Više od 200 Hrvata iz sela je branilo Prijedor i Krajinu rame uz rame sa Srbima i svim Prijedorčanima od zelenih Beretki. Bilo je i Ukrajinaca, Muslimana, Roma, svi skupa.  Što po njima ne nazovu ulicu, mi  i danas slavimo katoličke i pravoslavne praznike zajedno i skupa, držali smo se skupa u ratu. I danas živimo kao jedno, nije nas Sarajevo uspjelo zavaditi. Ovdje su Hrvati branili svoj grad, nisu napadali..." - govori stari Anto.



Коментари

Популарни постови