VIŠEGRAD: NA DANAŠNJI DAN 1992. UBIJEN MIĆO INĐIĆ, SEĆANJE NA LOGORE I PROGON SRBA
Miroslav Toholj podsjetio je da su oružane muslimanske paravojne jedinice formirane još 2. avgusta 1990. i da ih je formirao Halid Čengić, zvani Hadžija, iz Ustikoline. U Višegradu je teror nad Srbima započeo u ljeto 1991. godine, kada kreću otpuštanja Srba iz preduzeća, te masovni otkazi, zatim incidenti, prebijanja, zlostavljanja, prijetnje...baš u tom periodu i ekstremista Murat Šabanović sa grupom fanatika spaljuje srpsku zastavu i skrnavi spomenik nobelovcu Ivi Andriću.
U Višegradu je zavladao pravi teror, Srbi se bez ikakvog razloga pritvaraju i maltretiraju, kamenuju se autobusi iz Srbije, gradom vlada opšti javašluk i bezakonje. Muslimani su preuzeli sve važne funkcije a pod terorom brojne srpske porodice napuštaju Višegrad i bježe u Užice ili kod rođaka u obližnja sela. Imovina Srba biva opljačkana, uzurpirana i nezakonito prisvojena. Pljačkaju se i pale kuće, skrnave se spomenici a gradom paradiraju naoružani muslimanski muškarci i žene, pristalice zloglasne SDA. U Višegradu su formirani prvi logori i zatvori za srpsko stanovništvo, privode se i muškarci i žene koji su tamo izloženi neviđenom teroru i brutalnom nasilju. U isto vreme muslimanski muškarac zlostavlja četrnaestogodišnju devojčicu srpske nacionalnosti, što unosi dodatne nemire među preplašeno srpsko stanovništvo.
Podaci višegradskih branilaca beleže da su nakon svirepog ubistva, 23. marta 1992. naoružane muslimanske grupe preuzele vlast u gradu, zauzele policijsku stanicu, podjelile naoružanje i postavile barikade. Nepregledne kolone srpskih izbjeglica traže spas u Srbiji ili u susednim opštinama. U tom periodu, tokom proljeća 1992. započinje kampanja etnički motivisanog nasilja nad srpskim stanovništvom. U prvoj polovini aprila 1992. godine, u vrijeme početka ratnih sukoba, muslimani u Višegradu pucali su po gradu, presretali Srbe i tukli ih. Muslimanske kuće, društveni, kulturni i vjerski objekti su prepuni lakog i teškog naoružanja i nerijetko je iz tih pravaca otvarana vatra na naselja sa srpskim većinskim stanovništvom. Tako su Muslimani preko megafona pozivali su Srbe da se predaju, prijetili su da će ih poubijati i zapaliti im kuće, govoreći da Srbi nemaju nikakve šanse, jer oni - muslimani imaju zolje, minobacače i ručne bacače. Dana 11.04.1992. godine naoružani muslimani, predvođeni muslimanskom milicijom, napadaju srpsko selo Nikitoviće i zarobljavaju dvanaest civila i pripadnika srpske milicije. Zarobljenicima su vezali žicom ruke iza leđa, a zatim ih vezali jednog za drugog i peške ih poveli ka Višegradu. Žrtve su zatočene u jedan od novoformiranih logora i brutalno mučene i prebijane od strane muslimanskih policajaca i vojnika, te običnih građana civila.
– Mićo Inđić bio je prva žrtva rata 1992. godine u Višegradu koga su na kućnom pragu u naselju Glavica ubili pripadnici muslimanskih zelenih beretki - ispričao je svojevremeno prvi predsednik SDS u Višegradu Drago Gavrilović dodajući da su muslimanske zelene beretke sa belim trakama oko glave 12. aprila iznenada napale selo Glavica u kome žive Srbi. Pucano je iz svih delova grada. - `Mićo je pokušavao da pobjegne od vatre ali ga je stiglo zrno iz neprijateljskog snajpera i to lovačkog tako da je od zadobijene rane ubrzo umro ", ispričao je Gavrilović. Mićov otac Radovan rekao je medijima ranije da je izvlačenje njegovog sina iz Višegrada bilo teško jer su zelene beretke držale pod kontrolom centar grada i mnoga prigradska naselja. `Izvukli smo ga nekako preko Veljeg Luga do Višegradske banje gdje je pop Rajko Cvjetković predložio da ga sahranimo u porti hrama Svetog Jovana. Napravio sam sanduk od nekih dasaka koje su tu bile", priča Inđić koji je radio kao sekretar Osnovne škole "Vuk Karadžić". Miroslav Toholj u svom delu "Crna Knjiga" na osnovu izjava višegradskih Srba i obimne sudske dokumentacije, piše da je zločin počinio izvesni Huso, milicioner iz Višegrada, čije se ime spominje i kasnije među napadačima na srpska sela tokom leta 1992. kada su pobijene čitave srpske porodice a veliki broj staraca okrutno ubijen. Ne treba čuditi što je taj Huso proglašen herojem i žrtvom u bošnjačkoj javnosti, dok se srpske žrtve tamo kontinuirano prećutkuju, opravdavaju i zataškavaju!
Granatiranju i snajperskoj vatri tih aprilskih dana su bila izložena okolna srpska sela kao i sam centar grada, a muslimanski meci pogađali su i desnu obalu Drinu i teritoriju današnje Srbije. Najviše se na udaru našlo području Borike na teritoriji opštine Rogatica, mnogo je ranjenih, ima i poginulih a Dom zdravlja u Višegradu nema kapaciteta da zbrine sve ranjenike pa se mnogi šalju i u Užice.
Srbi su svakodnevno prebijani i zlostavljani a mnogi srpski civili i vojnici bivaju zatočeni u logore gde su izloženi strahovitim torturama i zulumima svojih dojučerašnjih komšija. Iz samog grada Višegrada, proterano je celokupno srpsko civilno stanovništvo, beleže to čak i muslimanski izvori. Pošto tamo nisu više imali šta pobiti, Zelene beretke i muslimanske paravojne formacije započinju ofanzivu na srpska sela oko Višegrada i Rogatice. Milka, prognanica iz Višegrada, ispričala je svoje viđenje situacije tokom rata: "Prve žrtve u Višegradu i cijeloj Bosni i Hercegovini su bili Srbi. Po istom scenariju ubijali su Srbe, na poslu, na ulici, po njihovim kućama. U Višegradu je prva žrtva bio domaćin iz familije Baranac, star čovijek 65 do 70 godina, zaklao ga je musliman iz susjednog sela, da li po naredbi SDA ili zbog mržnje ne znam, čovijek je slavio svoju slavu. Još prije kreću napadi na Srbe, 1990. pa 1991. godina je bila u tenzijama i prijetnjama da se iselimo, davali su nam otkaze...kad su porušili bistu Andriću i zapalili srpsku zastavu na Ćupriji, to su muslimani zapalili muškarci i žene, to nam je bio znak. Meni je svekar rekao:" nema nama života ovdje više". Ja mu kažem, ma to su ekstremi, ne bi nas naše komšije, sa njima smo tolike godine, a on kaže "i u drugom svjetskom ratu smo im vjerovali i tako su počeli". I bio je u pravu, ljudi kojima smo najviše vjerovali su nas najviše izdali.
Muslimani, prve komšije krenuli su sa pljačkama i napadima, Hapse Srbe tuku ih u zatvorima, djevojčicu jednu u kolima silovali. Sve su oni počeli. Prvi ubijeni su bili Srbi, prve zapaljene kuće su bile srpske, prva napadnuta sela su bila srpska, prvo je silovana i zlostavljana Srpkinja i to djevojčica, prvo su protjerani svi Srbi, među njima i ja...Hvala Užicama koje su nas prihvatila u tolikom broju, nisu dali da se smrzavamo noću, već su nam dali smještaj, hranu, vodu i sve što treba.
Komšije Muslimani su mislili da mogu da ne rade ništa i da preko noću uzmu što je naše, što smo mi teškom mukom gradili i sticali. Kuću nam opljačkali, svuda grafiti kad smo se vratili "zelene beretke", "muslimanska bosna", "Živio Alija", da se uplašiš...zla su nam nanijeli teška. Ubijali su čitave porodice, tamo u Jelašcima jednom domaćinu komplet porodicu ubili: trudnu ženu, ćerku od 5, sina od sedam godina, djeca se igrala pa ih poklali u dvorištu i roditelje stare u kući ubili, pa vamo u Adroviće i Bursiće, isto tako, spalili žive Ičagić Stanojku, i Ičagić Božanu, nepokretnu staricu, pa Tanasković Milji troje djece pobili u kući, samo su ubijali i danas se prave ludi. Ja ne mogu živjeti sa onima koji nas pobiše, sud ih štiti, i zato su za mene oni svi krivi. Kad osude i privedu odgovorne onda će se znati ko je bio kriv a ko ne, a ovako dok ih štite svi su za nas krivi jer mi imamo informacije da su u napadima na srpska sela učestvovale brojne žene muslimanke iz Višegrada, i maloljetnici, kako su nas mogu danas pogledati u oči i živjeti kao da ništa nije bilo, kako prođu pored one majke što joj djecu ubiše ili pored onih srpskih žena koje su silovali? Mi smo krivi što smo im ćutali, a sve treba da obilježimo, svaki ćošak Višegrada da spomen ploča za ubijene, zlostavljane Srbe".
Ubrzo nakon ubistva Inđića i brojna srpska sela oko Višegrada bivaju napadnuta od strane agresora prilikom čega su počinjeni brojni zločini nad civilima. Jedan od najstrašnijih pokolja je onaj počinjen u selu Jelašci gdje su muslimanski vojnici pod komandom Ahmeta Sejdića, poubijali veliki broj civila uključujući i djecu. Petronije Jeličić toga dana je ostao bez roditelja, supruge i dvoje maloljetne djece. Svi su ubijeni i strijeljani na kućnom pragu. Vidoje je imao 10 a njegova sestra Dragana samo 8 godina kada su mučeni pa strijeljani u dvorištu svoje kuće. Slična sudbina je zadesila i sela Donju Lijesku, Vlahoviće, Faljenoviće, Bursiće, Ćaćice, Zemljice, Kozar, Klisuru i brojna druga mjesta naseljena Srbima. U Bursićima su muslimanski vojnici srpske žene i starice vezivali pa ih žive spaljivali u kućama a vrisci nesrećnih žena čuli su se do susjednih, kilometrima udaljenih sela!
Počevši od aprila 1992. pa sve do kraja 1995. na području višegradskog rejona zvjerski je ubijeno više od šest stotina građana srpske nacionalnosti, dok je na području Gornjeg Podrinja ubijeno 2280 Srba, među kojima i osamdesetoro dece. Muslimanske snage su u više navrata pokušale da sruše i čuveni Stari most u Višegradu, remek-delo monumentalne arhitekture ali su hrabri srpski borci svo vreme trajanja rata branili ovo područje i uspeli da odbiju napade agresora.
PODIĆI SVEST, OŽIVETI SEĆANJE
Kultura pamćenja na srpske žrtve višegradske regije nalazi se na niskom nivou, u centru nema zvaničnih komemoracija za civilne žrtve niti se u gradu može sresti bilo kakav memorijal posvećen ubijenim civilima. Među narodom postoje ideje i inicijative da se odabere jedan datum u godini kada bi se na Višegradskom mostu obeležavalo stradanje više od šest stotina ubijenih Srba sa područja Višegrada i Rogatice. Takođe, postoji ideja da se u centru Višegradu na jedan dan (12. aprila ili 4. maja) obilježava stradanje svih 2280 Srba sa područja Gornjeg Podrinja, kada bi narod u velikom broju paljenjem svijeća, memorijalnom šetnjom Višegradskom ćuprijom, nošenjem fotografija žrtava, te javnim govorima i polaganjem cvijeća odao počast svim ubijenima, insistirajući na procesuiranju počinilaca. Trebalo bi u centru grada postaviti spomen ploče, jednu u čast Ranka Baranca kao prve žrtve agresije, a drugu u znak sećanja na porodicu Jeličić čija okrutna smrt postade simbol stradanja višegradskih Srba i čije stradanje možda i najbolje oslikava sve namere agresorske osvajačke politike iz Sarajeva. Međutim, sve ove ideje još uvek nisu zaživele ali zato apelujemo na boračku organizaciju i udruženja, kao i na opštinske vlasti da razmisle, te usvoje ove dobronamerne sugestije te da u skorijoj budućnosti obeležavanja i prisećanja postanu deo tradicije.



Коментари
Постави коментар